TKO TE BIRA U MRVICAMA, OSTAVLJA TE GLADNIM
/promišljanja o nadi, životu i kompleksnosti međuljudskih odnosa/
Neki se porazi ne dogode glasno, niti dolaze s udarcem groma.
Oni se ukopavaju tiho, kroz navikavanje na manje nego što zaslužujemo.
Kada se dvoje ljudi sretne u dnevnom ritmu dana, prepoznajući jedno u drugome istu valnu duljinu, isti intelekt pa čak i onu ludu privlačnost koja oduzima dah, lako je povjerovati da je na pomolu velika, skrivena priča.
No, kada s druge strane stoji čovjek koji niz godina nosi okove suživota, od kojih posljednjih godina živi u potpuno hladnom, cimerskom odnosu bez intime, ta priča prestaje biti romantična drama.
Ona postaje hladna studija o ljudskoj neodlučnosti i navici.
Ljudski su odnosi nesumnjivo kompleksni, no kompleksnost je često samo elegantan izgovor za izbjegavanje reza.
Tvrditi da istovremeno voliš dvije žene, ne znači imati srce dovoljno veliko za obje.
To znači nemati dovoljno hrabrosti ni za jednu.
Rečenice — „Ja nju ne mogu ostaviti ” i slično, nisu izraz strastvene sudbine, nego vrhunski egoizam.
To je naglas izgovoreno priznanje da traži sve prednosti kompletne ljubavi bez plaćanja njezine cijene.
Jedna žena dobiva njegovu strukturu, prošlost i sigurnost doma — iako je taj dom davno postao samo prazna ljuštura.
Druga žena dobiva ulogu opsesije, utočišta i intelektualnog opijata koji mu služi da lakše podnese vlastiti život.
Ona dobiva mrvice sa prepunog švedskog stola, dok on sa stola uzima ono što želi.
U toj igri polusjena, tajni i ukradenih pogleda, najveća se zamka zove nada.
Kada on izgovori da je opsjednut, nada šapuće da je prelazak granice samo pitanje vremena, da će sljedeća kava ili sljedeći uvid u njegovu ranjivost konačno prevagnuti.
No, istina je hladna i neumoljiva!
Ako godine potpunog izostanka intimnosti i emotivne praznine u vlastitom domu nije bilo dovoljno da taj čovjek napravi korak prema slobodi, neće ga napraviti ni opčinjenost novom osobom.
On ne ostaje u starom životu zato što tamo pripada, nego zato što je strah od promjene za njega veći od poštovanja prema obje žene.
Njegov izbor nije druga žena; njegov izbor je vlastita udobnost.
Ono što se u toj jednadžbi najčešće spregleda jest tiha, ali temeljita destrukcija koju njegova neodlučnost čini drugoj ženi.
Biti u čekaonici tuđeg života ne troši samo vrijeme, već mrvi samopoštovanje, rastače mentalno zdravlje i narušava fizičku snagu.
Njegovo "ne mogu si pomoći" nije dokaz ljubavi, nego odbijanje odgovornosti za štetu koju čini.
Dok on u toj pat-poziciji kupuje vrijeme i održava vlastitu ravnotežu, ona krvari.
Njezina se svakodnevica pretvara u emotivni rollercoaster, od vrhunaca lažne opijenosti do ponora usamljenosti u trenutcima kada on odlazi u svoj prazan, ali siguran dom.
Ta ga neodlučnost ne čini tragičnim junakom, nego tihim rušiteljem njezina dostojanstva.
Za ženu koja stoji s druge strane toga zida, trenutak spoznaje mora biti oštar poput reza.
Ostati u tom prostoru znači dobrovoljno pristati na ulogu opijata za tuđu prazninu, emotivnog pojasa za spašavanje čovjeku koji se odbija izvući na obalu.
To znači prihvatiti da te se želi u tajnosti, a zaboravlja u svakodnevici.
Svaki put kada se pomiri s njegovim "ne mogu je ostaviti", ona zapravo izgovara "ne moram ni ja biti izabrana".
Zato jedini izlaz iz ovog začaranog kruga ne vodi kroz čekanje da on promijeni svoj život, već kroz odluku da ona promijeni svoj.
Izabrati sebe ne znači prestati osjećati, niti znači poreći dubinu onoga što se dogodilo.
Izabrati sebe znači shvatiti da je vlastiti život predragocjen da bi bio sporedna radnja u tuđem scenariju.
To znači dostojanstveno podići glavu, spakirati svoje osjećaje i otići iz prostorije u kojoj ti nude samo mrvice, jer glad za cjelovitošću nikada se ne može utažiti ostatcima.
Na koncu, magla se uvijek raziđe pred jednostavnom matematikom postojanja.
Srce može izmisliti tisuću metafora i stvoriti vlastite mitove o sudbini, no stvarnost ostaje nepokolebljivo jasna: čovjek koji tvrdi da bez tebe ne može, a paralelno s tobom ne živi, ne voli tebe, on voli način na koji ga tvoja prisutnost spašava od samoga sebe.
Ljubav koja te ne bira u potpunosti, ne bira te uopće.
Izbor nikada i nije bio između njega i prve žene, niti između strasti i navike.
Izbor je uvijek bio samo između vlastite cjelovitosti i vlastitog nestajanja.
Kada emocije utišaju i kada se povuku sve velike riječi, ostaje samo hladna, čista činjenica — vrata se ne otvaraju da bi se u njima stajalo, nego da bi se kroz njih prošlo.
__________________
/ZAPIS NA RUBU LOMA/ - Maja Šiprak