TIŠINA KOJA IMA RUKE
Sjedim na balkonu dok se suton polako uvlači u pukotine fasada okolnih zgrada.
Zrak miriše na nadolazeću kišu i na prašinu koju je podigao vjetar, onaj isti vjetar koji donosi mirise nečijih tuđih života kroz otvorene prozore. Moje su ruke mirne u krilu, ali u meni titra neka stara, poznata nemirna nota.
Često mislim kako nema pravih riječi, jer riječi su vrlo krhke.
Čim ih pustimo preko usana, one se sudare s hladnim zrakom, promijene smisao, postanu preglasne ili, što je još gore, sasvim suvišne.
Ali postoji jedno mjesto gdje te riječi ostaju netaknute, zaštićene i potpuno jasne.
To je onaj kratki, a beskonačni prostor unutar zagrljaja.
Kada me netko tko me poznaje privuče k sebi, osjećam kako se sav onaj unutarnji nemir, koji obično bridi pod kožom poput sitnih iglica, odjednom smiruje.
To nije samo dodir kože o kožu.
To je trenutak u kojem netko drugi preuzima dio moga tereta, a da me nije ni pitao koliko teži.
U tom krugu ruku kriju se najljepše, najčišće poruke koje ljudsko biće može uputiti drugome.
"Tu sam", ne kaže se glasom koji može zadrhtati; to kaže pritisak dlana na lopatici, toplina koja se širi kroz vunu džempera, onaj duboki uzdah koji se uskladi s mojim disanjem.
Pisala sam često o svili, o starim pismima i o tome kako se sjećanja slažu u kutije koje više ne otvaramo. Ja danas osjećam da je zagrljaj upravo takva jedna kutija, ali ona koju nosimo sa sobom.
U njemu se skriva ono obećanje koje nam je najpotrebnije: da nismo sami u ovom velikom, ponekad sasvim nerazumljivom svijetu.
"Ne brini se", šapuće tišina dok nas netko drži.
To nije obećanje da će problemi nestati, da će se računi sami platiti ili da će bolesti ustuknuti.
To je nešto mnogo dublje.
To je potvrda da postoji utočište, mala, privremena domovina u kojoj je strah zabranjen.
Promatram svoje ruke na ogradi balkona.
One su ispisale toliko stranica, oprale toliko suđa, mahale na rastancima.
Ali njihova najveća snaga nije u tome što mogu stvoriti, nego u tome što mogu obuhvatiti.
Zagrljaj je čin u kojem se brišu granice između onoga što jesam ja i onoga što si ti.
U zagrljaju, ja postajem tvoj mir, a ti postaješ moja snaga.
To je jedini trenutak u kojem se ne moramo opravdavati za svoje slabosti.
Možemo biti umorni, možemo biti poraženi, možemo biti izgubljeni – u zagrljaju je dopušteno sve što je ljudsko.
"Sve prolazi", ta strašna i utješna istina, najjasnije se osjeća upravo dok nekoga držimo. Osjećamo kucanje srca pod prstima, tu krhku mašineriju života koja neprestano juri prema naprijed.
Ali u tom zagrljaju, prolaznost gubi svoju oštricu.
Ako sve prolazi, onda prolazi i ova bol, i ova tjeskoba, i ovaj mrak koji se skupio u kutovima sobe iza mojih leđa.
Zagrljaj nam daje dozvolu da pustimo ono što nas tišti, da to jednostavno iscuri iz nas i nestane u toplini tuđeg ramena.
Često se pitam koliko smo puta prošli jedni pored drugih, noseći u sebi glad za tom tišinom koja ima ruke.
Živimo u svijetu koji zahtijeva buku, koji traži stalno objašnjavanje, definicije i stavove.
A zapravo, sve što nam treba stane u tih nekoliko sekundi u kojima se dva tijela sretnu i prepoznaju.
Bez suvišnih pridjeva, bez kompliciranih metafora.
Samo bivanje.
Sada, dok noć konačno preuzima ulicu, sklapam ruke oko vlastitih ramena, sjećajući se svih onih koji su me držali kada sam mislila da ću se raspasti.
Ti su zagrljaji bili šavovi na mojoj duši.
Oni su me sastavili od krhotina.
I dok sjedim ovdje, shvaćam da najljepše riječi doista nemaju zvuk. One imaju miris nečije kose, toplinu nečijeg daha na vratu i čvrstinu stiska koji ne popušta dok god nam je potreban.
U tom zagrljaju, mi smo napokon kod kuće, sigurni od vremena koje neumoljivo teče, skriveni u jedinoj istini koja je važna: da smo voljeni i da nismo zaboravljeni.
STOME TIŠINE/ Zapisi na rubu loma @ Maja Šiprak