AKVAREL ŽUDNJE
GDJE SE SVIJET RASTAPA U TVOM DODIRU
Zatvori oči.
Pusti me da te uvučem u samu srž onoga što jesam, tamo gdje više ne postoje imena, samo ovaj topli, vlažni zrak što miriše na tvoju želju i moju glad.
Osjećaš li kako mi se koža otvara pod tvojim dlanovima?
To je moja jedina granica, a ti si je upravo prešao.
Volim tvoje ruke i želim dodir tvojih dlanova.
Dopusti i ti mojim prstima da ispisuju kartu tvoga tijela, da klize niz tvoje prepone bez uzmaka, dok mi se kosa rasipa po tebi poput crne plime.
Uzmi me, grubo i nježno, kao što oluja uzima krošnju – lomi me i miluj istovremeno, jer u tom srazu osjećam da ti pripadam.
U meni, ljubavi, bukti požar.
To je vatra koja ne poznaje pepela, već samo žar koji se obnavlja svakim tvojim pokretom.
Ja sam užareno tlo, a ti si onaj gipki, siloviti plamen koji me proždire iznutra. Osjetiš li kako gorim?
Moja je utroba postala lomača na kojoj spaljujem sve svoje strahove, ostavljajući samo čistu, vrelu žudnju za tobom.
Ali u tom istom trenu, ja sam i voda.
Ja sam ona duboka, mračna stihija koja te dočekuje, koja prima tvoju snagu i rastapa je u sebi.
Moja je vlažnost ocean koji ne poznaje dno, što dublje zaranjaš, to me više ima.
Ja sam plima koja te usisava, koja te traži još i još, dok se tvoje uzbuđenje ne prelije u moje morske dubine.
Mi smo večeras alkemija suprotnosti.
Tvoja vatra traži moju vodu da je ukroti, a moja voda priziva tvoju vatru da je zagrije do ključanja.
Ukradi me mojoj vlastitoj mašti, smjesti me u ovu postelju gdje misli prestaju biti riječi i postaju djela.
Dopusti da uživamo u svakom trzaju, u svakoj misli koja caruje nad našim isprepletenim udovima, dok se vatra i voda ne sliju u jednu jedinu, neprekidnu rijeku užitka.
nastaviti će se...
