.jpg)
SVILA NADE NA RUBU ŠALICE
Sjedim u tišini koja miluje, dok se sivilo zagrebačkih krovova polako rastače u mliječnu bjelinu.
Ništa se u ovoj sobi, ni u mom životu, nije savršeno posložilo.
Knjige su i dalje naslagane u drhtave kule, a planovi su ostali u zraku kao nedovršene rečenice koje nitko neće izgovoriti.
Ipak, ovo je najljepše jutro.
Tajna nije u pobjedi, već u kapitulaciji pred nepotrebnim.
Jednostavno sam smanjila količinu brige, tu tešku, olovnu armaturu kojom sam godinama pokušavala poduprijeti nebo da mi ne padne na glavu.
Lijepa su jutra kad čovjek napokon odustane od uloge arhitekta vlastite grandioznosti i nauči od života ne tražiti ništa osim prava na udah.
Ta misao titra na mojim usnama poput neizgovorene molitve.
Donosi mi manje onih oštrih krhotina razočaranja koje nam kasnije godinama krvare u snovima.
Svi smo mi sazdani od istog, lomljivog stakla, okrenemo se čim svijet ne zapleše po taktovima našeg inata, dižemo nos u znak prkosa dok nam se ramena povijaju pod teretom nevidljivih poraza.
Govorimo o vlastitom putu, ispisujemo njegove koordinate po mapama čežnje, a zapravo uporno gazimo tuđim sjenama, noseći kapute koji su nam preveliki, skrojeni po mjeri tuđih strahova.
Nismo naučili biti svoji jer nismo imali hrabrosti za vlastitu prozirnost.
Možda zato što nismo dovoljno suza oplakali, onih teških, ljekovitih kapi koje jedine mogu isprati naslage tuđih lica s naših obraza.
Tek kad se isplačemo do kraja, postajemo lagani, spremni za jutro koje miriše na akvarelne boje nade.
Nada je miris vjetra koji dolazi kroz otvoren prozor.
Sve svoje poraze, sve te krive konstrukcije i promašene susrete, jutros slažem u jedan paket.
Vežem ga čvrstom niti zaborava i vraćam tamo kamo jedino pripada – u prošlost.
Prošlost je ionako samo arhiv sjena, skladište odjeće koja nam više ne pristaje, hodnik kojim više ne moramo prolaziti.
I dok svjetlost polako iscrtava nove, mekane konture po podu moje sobe, shvaćam da je ovaj dan jedina domovina koju uistinu posjedujem.
Živim ga kao da je sve što imam, bez nacrta za sutra, bez straha od jučer.
Jer on to doista jest jedina čvrsta točka u ovom vječno promjenjivom, drhtavom nacrtu postojanja.
link: https://www.youtube.com/watch?v=2dRQQm0uxdY
STOME TIŠINE / Zapisi na rubu loma @ Maja Šiprak