VJERNOST I DOSLJEDNOST
Postoji sat u noći kada se vrata zatvaraju sama od sebe, od onog starog, tihog znanja da je unutar nas samih jedino mjesto gdje se ne mora objašnjavati zašto se šuti.
U tom satu, dok grad tone u vlastite odraze, a rijeke i dalje teku ne tražeći ničije dopuštenje, rađa se misao kako je ostati u sebi, prešutjeti ujede zlih jezika i blebetanja, hrabrost, a ne bijeg.
Jednostavno rečeno - ostati dostojanstven i svoj, dosljedan sebi.
Jer izaći iz sebe znači svući se pred nekim tko ne zna čitati golotinju.
Znači ponuditi ranu onima koji je gledaju kao ukras.
I tako se, sloj po sloj, oblačimo u tuđe poglede kao u posuđene košulje, prevelike na ramenima, tijesne oko grla , dok jednog dana ne prepoznamo više svoj miris u tkanini koju nosimo.
Košulja tuđeg pogleda ne grije; ona pamti oblik onoga tko ju je posljednji nosio, a ne onoga tko je u njoj sada.
Postoji, dakle, jedna druga toplina, ona koja se ne traži izvana, nego se čuva unutra, kao žar pod pepelom koji ne treba vjetra da bi znao da gori.
Riječi drugih koji samo pričaju da bi pričali, kad su oštećene, ne dolaze prazne. Dolaze s tuđim otiscima, s tuđim strahom
presvučenim u savjet, s tuđom prazninom prerušenom u brigu.
Primiti ih bez otpora znači dopustiti da se u nama talože kao mulj na dnu rijeke koja je nekoć bila bistra.
A taloženje je tiho i ne boli odmah, već kad pokušamo vidjeti dno i shvatimo da smo ga izgubili pod slojevima tuđih jezika.
Zato je more, koliko god veliko, siromašnije od tišine.
More barem zna svoje granice — obalu koja ga zaustavlja, mjesec koji ga povlači i vraća.
Tišina u nama nema obale.
Ona je jedina voda koja nas ne vlaži izvana, nego nas ispire iznutra, polako, dok se ne pronađemo goli ne pred
svijetom, nego pred sobom, što je jedina golotinja koja ne traži oprost.
Utapati se u drugima čini se, izdaleka, kao blizina.
Iz blizine se, međutim, vidi da je to samo posuđeno disanje, dah koji ovisi o tuđim plućima, o tuđem ritmu, o tuđoj odluci kada će stati.
Onaj tko se utapa u drugima nauči plivati tuđim pokretima i zaboravi vlastite, nastojeći se svidjeti drugima.
I tako, godinama odjeven u poglede, u riječi, u pažnju koja je uvijek pomalo zakašnjela, hoda kroz svijet prisutan svima, a nikome vidljiv jer ono što se pokazuje nije lice, nego odraz onoga što su drugi htjeli vidjeti.
Ostati u sebi ne znači, dakle, zatvoriti vrata svijetu iz straha, nego ih zatvoriti iz vjernosti, vjernosti onome što u nama diše bez potrebe da bude potvrđeno.
To je gola soba bez zrcala, u kojoj se konačno čuje vlastiti glas, ne kao jeka tuđeg mišljenja, nego kao izvor.
I tek tada, u toj sobi, tijelo prestaje biti odjeća za tuđe poglede i postaje ono što je oduvijek htjelo biti, mjesto stanovanja, a ne izloženosti. Jer sve što je ikad gorjelo istinskim plamenom, gorjelo je u tami, bez svjedoka, bez publike koja bi plamen pretvorila u predstavu.
Na kraju ostaje samo ovo... da postoji dostojanstvo veće od svake vidljivosti.
Dostojanstvo one koja je naučila stanovati u sebi kao u posljednjoj netaknutoj zemlji, odjevena, a nevidljiva, i
upravo zato, potpuno, neponovljivo cijela.
Jer... psi laju, karavane prolaze
_____
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak