Apsolutna tišina vječnog
Kada se svitak sedmoga pečata polako odmota nad obzorjem našega doba, ne odjekuje uvijek grmljavina iz oblaka, već tihi, teški trepet zemlje pod našim bosim stopalima.
Knjiga Otkrivenja, taj nepregledni ocean mističnih slika i apokaliptičnih vizija, nikada nije bila tek puka kronika onoga što dolazi na kraju vremena.
Ona je prozor u trajno sada. Pogledamo li izbliza pukotine u današnjem asfaltu, požare koji proždiru drevne šume i hladnoću u očima prolaznika, shvaćat ćemo da ne čitamo proročanstvo o dalekoj budućnosti, već živi prevoditelj našega vlastitog trenutka.
Zemlja danas podrhtava s razlogom, kao da nastoji otresti sa svojih leđa teret zaboravljene milosti.
Bjesnomu ognju koji guta obzore odgovara onaj nevidljivi, unutrašnji požar ljudske duše, požar pohlepe, nemira i osamljenosti koji tiho izgara samu bit naše čovječnosti.
Zloća o kojoj Otkrivenje zbori nije tek udar mača ili otvoreno zlodjelo, ona je zamućeni izvor iz kojeg pijemo svakodnevicu, zaborav na drugoga, otuđenje srca od vlastitoga podrijetla.
Ulice naših gradova postale su nalik na drevne patmoske vizije, gdje se svjetlost i tama hrvaju u nevidljivom boju za svaki unutrašnji uzdah.
Pa ipak, u toj gustoj tmini napukloga svijeta, Otkrivenje ne ostavlja čovjeka u beskrajnom mraku.
Svaki potres samo je poziv na buđenje, svaki požar tek ognjeno čišćenje onoga što je trulo, kako bi kroz pepeo izronilo ono što je vječno i nesalomljivo.
Mi smo istovremeno i svjedoci i sudionici toga tajanstvenog preobražaja, zatečeni na granici između staroga svijeta koji nestaje i novoga neba koje se tiho rađa u dubini svakoga probuđenog srca.
Jer kada izgori i posljednji vidljivi obzor, a tvar se rasprši u vlastitom dahu, shvatit ćemo da je čitav ovaj kosmički lom bio tek veo.
Iza pepela vrenja i jeke slomljenoga vremena ne čeka nas praznina, već Svjetlost, prastara, neizrečena Prisutnost u kojoj se sve naše rane stapaju s tom čistom svjetlosti, a duša napokon spoznaje da nikada nije ni pripadala svijetu koji propada, nego Onome koji iz tišine izgovara njeno Praime.
Požari, buktinje, potresi, poplave, nesreće svekolikog oblika podsjećaju nas da su zadnja vremena sveprisutna, a čovjek je čovjeku vuk i dalje...!?
Maja Šiprak