VISINE TIŠINE
Negdje u procjepu između izdaha i sjećanja, između onoga što smo bili i onog što smo prešutjeli, postoji polica na koju ne dopire svjetlo tuđeg suda.
To je arhiva naših neuspjelih poletanja, naših najtiših padova. Zatvoriti knjigu vlastite duše ne znači nužno čin predaje!
To je čin arhiviranja boli, elegično pospremanje intime u ladice koje su previše visoke za slučajne prolaznike i njihove površne, staklene poglede.
Kada žena kaže da je svoju unutrašnju kroniku smjestila na najvišu policu, ona zapravo ispisuje topografiju svoje samoće.
To je potreba da se zaštiti ono krhko, ono što je predugo bilo izloženo propuhu tuđih nerazumijevanja.
Svaka stranica te knjige mali je privatni muzej
Tu su mirisi starih ulica, odjeci koraka koji su otišli, i ona specifična vruća popodneva u kojima smo učili kako se biva običnom, dok smo se iznutra raspadali na tisuće nevidljivih fragmenata.
Iskidani listovi su svjedočanstvo o strastvenom čitanju života.
No, nepažljiv čitalac — taj vječni putnik kroz tuđe sudbine koji traži samo laku zabavu ili brzu katarzu, nikada neće razumjeti pukotine u tekstu.
On ne vidi da su upravo te pukotine odnosno preskočeni redovi, mjesta gdje je srce najjače kucalo.
Za njega je to samo oštećena knjiga, za nas, to su ožiljci koji tvore naš jedinstveni, unutrašnji rukopis.
Biti „obična žena” u ovakvom kontekstu postaje najviši oblik maske, svojevrsni estetski i egzistencijalni štit.
Naoko je to mirna površina jezera, ispod koje se kriju potopljeni gradovi i neistražene dubine. Smještanje takve knjige na najvišu policu nije bijeg od svijeta, već povratak sebi, tamo gdje su sjećanja sigurna od tuđeg hladnog dodira, gdje se može šutjeti na jeziku koji razumiju samo zidovi naše sobe i sjenke koje bacaju večernje svjetiljke.
Ostavimo je tamo, u tom eteričnom prostoru između vidljivog i nedokučivog.
Knjiga, zatvorena za zemaljske poglede, sada se otvara pod prstima nevidljivih anđela, onih koji čitaju titraje duše umjesto ispisanih riječi.
Tamo, u plavom beskraju najviše police, njezina se samoća preobražava u vječni, blistavi sjaj, postajući tajni putokaz za sve koji traže utočište u ljepoti neizrecivog.
Maja Šiprak@Zapis na rubu loma/STOME TIŠINE