PLES SJENA
U procijepu između dva otkucaja srca, onih dobro znanih spokoja i nemira, gdje se svjetlost lomi o rubove vječnosti, počinje priča koja nema početka ni kraja.
Žene su oduvijek čuvarice nevidljivih niti.
Tkalje su tišine koja prethodi svakom velikom prasku duše. Postoji ljubav koja ne traži potvrdu u glasu, već u titraju zraka, ona koja se useljava u pore kože i tu ostaje, nepromijenjena, dok se svjetovi oko nje ruše i ponovno rađaju.
Tko je doista osijeća taj ne broji sekunde ni sate.
Njegovo je postojanje postalo neprestano vođenje ljubavi sâmim bitkom onog drugog, tihi dijalog dviju jeka u praznom hramu.
Kada se tijela konačno sretnu to je prelijevanje prepune čaše koja se dugo, strpljivo punila u osami.
To je trenutak u kojem materija priznaje poraz pred duhom. Možemo započeti taj ples pod jednim suncem, a završiti ga pod nekim trećim, ili ga nikada ni ne završiti, gubeći se u užitku koji više nije tjelesan, već postaje čista geometrija milosti.
Nema tu ništa zajedničko sa strašću, jer ovo je prostranstvo u kojem vrijeme gubi svoju oštricu.
Tražila sam onog uz kojeg mogu biti ono što jesam, bez maski koje svakodnevica nameće kao oklop. Muškarca s kojim su i moji najdublji strahovi i nemiri, samo teme za razgovor uz vatru kamina, lišene srama i osude.
Netko uz koga bih mogla ostati cijelu noć, cijeli tjedan, cijeli život, a da se nikada ne osjetim zasićenom. Jer istinska bliskost nije u posjedovanju, već u onom jednostavnom, a tako nedostižnom miru... sjediti na obali jezera, piti vino, dijeliti cigaretu, dodirnuti se ovlaš... i šutjeti.
Život se, na kraju puta, ionako sastoji od tih malih srećica, odnosno trenutaka koje smo predugo zanemarivali trčeći za nečim čije ime nismo znali izgovoriti.
Ponekad je najbolje ne reći ništa. Ne ubrzavati struju rijeke koja ionako teče prema oceanu.
Postoji svetost u dodiru koji se odgađa, u riječi koja ostaje u grlu jer bi njezina težina mogla narušiti krhku ravnotežu ove čarolije.
Plaća se visoka cijena za mirnu luku, ali svaka je žrtva sitna ako nas vodi do mjesta gdje možemo čuti jeku vlastite ljubavi u glasu onog drugog.
I dok se sjenke izdužuju na zidu, ostaje nada – ne ona naivna, ljudska, već ona drevna, mistična. Nada da smo, usprkos prolaznosti, dotaknuli rub nečeg neuništivog. Možda nećemo zaživjeti u ovom vremenu, možda ne u ovom obliku, ali tamo gdje se spajaju nebo i voda, na obali jezera koje ne poznaje kartu, naše će duše sjesti jedna pored druge.
I tada, u toj savršenoj tišini, znat ćemo da nikada nismo ni prestali plesati.
STOME TIŠINE/Zapis na rubu loma @ Maja Šiprak