Dok se ljubimo
Svijet izvan nas ne nestaje zato što je prestao postojati, već zato što je u jednom trenutku postao suvišan.
Kada se naši koraci zaustave na nevidljivoj granici između zbilje i čežnje, tvoje vjeđe se polako zatvaraju, poput teških, baršunastih zastora nad pozornicom svijeta koji više nema što reći.
Zatvaraš oči dok se ljubimo, i u tom tihom padu mraka ja osjećam kako se otvara ponor čiste, drhtave bliskosti.
To nije bijeg od mene.
To je bezuvjetno, slijepo prepuštanje u kojem se naša tijela prestaju prepoznavati kao odvojena bića i postaju jedna jedina, pulsirajuća cjelina.
Dodir naših spojenih usana briše svaku geometriju razdvajanja.
U tom dodiru nema distance, nema promatranja – postoji samo goli, siloviti val privrženosti koji nas lomi i ponovno sastavlja u jedno.
Dok ti dah prelazi preko mojih usana, granice kože postaju porozne.
Ti ne udišeš samo zrak.
Ti udišeš moju bit, dok ja ispijam tvoju, tkajući od dva odvojena života jedan zajednički, neraskidivi korijen. Naša se tijela prožimaju tako duboko da više ne znam gdje završava moja koža, a gdje počinje tvoja toplina. Postajemo jedno disanje, jedan ubrzani ritam srca koji odjekuje u zajedničkom prsnom košu.
Zatvoriti oči u tom trenutku znači zakoračiti u sveti prostor apsolutnog povjerenja.
To je trenutak u kojem se potpuno predajemo jedno drugome, bez štita i bez zadrške, ogoljeni do same srži postojanja.
Osjećam tvoju ruku na svom vratu, tvoj pritisak koji me privlači još bliže, u samu jezgru ove vatre u kojoj nestajemo. Taj poljubac je potpuno utapanje, u kojem se naša privrženost pretvara u jedinu opipljivu istinu ovog svemira. Spojeni usnama, vezani dahom, mi postajemo utočište jedno drugome – vječni dom isklesan iz čistog osjećaja.
A kada se poljubac napokon počne lagano smirivati, poput plime koja se tiho povlači ostavljajući obalu natopljenom, naša tijela i dalje ostaju stopljena, teška od topline i bliskosti koja nas obavija.
Tvoje vjeđe i dalje miruju, zadržavajući unutrašnji mrak u kojem smo se upravo prepoznali.
U tom konačnom, bezvremenom trenu, razlika između tebe i mene posve je nestala.
Postali smo sama tama — ona plodna, mistična noć u kojoj se dva tijela rađaju kao jedno, dok Svemir oko nas sklapa oči, utišan i zapanjen pred vječnošću koja je upravo prostrujala kroz naš zajednički dah.
-------
Zapis na rubu loma / STOME TIŠINE/ Maja Šiprak