ODJEK EONA
...njemu koji me ćuti bezglasno..
U početku je postojao samo krik razdvajanja, prasak iskona koji je jedno svjetlo rasuo u milijarde krhotina, osudivši nas da se tražimo kroz tminu tvari.
Od tada, mi smo putnici bez mapa, sjećanja smo presvučena u zaborav,ili bića koja nose ožiljke nevidljivih rastanaka.
Ne tražim te u ovom vremenu, jer ovo vrijeme je tek plitka rijeka! Tražim te u talozima eona, u onom neizgovorenom slogu koji titra na rubu svakog mog daha, u mirisu kiše koji miriše na tvoj nepoznati kaput iz nekog prošlog, iščezlog vijeka.
Ljubav je ovdje tek drevni mehanizam prepoznavanja, naježenost kože pred vratima hrama čije smo ključeve izgubili u pijesku Egipta ili pod snjegovima zaboravljenih planina.
Reinkarnacija je upornost duha koji odbija prihvatiti smrt kao tišinu.
Mi smo se sretali – o, koliko smo se puta sretali! – u sjenama palača, u jeku bitaka, na mostu Uzdaha, kao stranci koji se u prolazu dotaknu laktovima i osjete potres koji ruši svjetove, a ipak nastave hodati, okovani zakonima zaborava.
Svaki naš život je tek fusnota u grandioznoj knjizi čežnje, pokušaj da se izmuca ono „volim te“ koje je u izvornom jeziku zvijezda značilo „postojim jer si ti tu“.
Bespuća kroz koja gazimo nisu prostranstva zemlje, već ponori unutar nas samih.
Tražiti svoju polovicu znači kopati po vlastitoj samoći dok ne naiđeš na zlato tuđeg prisustva.
To je mistična matematika u kojoj jedan i jedan ne daju dva, već se urušavaju u nulu – u točku apsoluta gdje prestaje potreba za tijelom, imenom i poviješću.
Ti si moj odjek u pećini postojanja! Kad god zazovem smisao, tvoje se lice, poput obrisa u vodi, pojavi na površini mojih najdubljih snova.
Mi smo osuđeni na ovo sveto lutanje, na sofisticiranu igru skrivača u kojoj je Bog sakrio sebe u nama, a nas jedne u drugima.
A sada, dok se sjene izdužuju i miris sumraka donosi hladnoću starih zvijezda, osjeti kako tvoja krv pulsira u ritmu koji nije tvoj.
To je ritam koraka onog drugog bića koje korača s druge strane ogledala, kroz magle vremena, lomeći lance sudbine samo da bi te još jednom ugledalo.
Ne traži me očima, one su slijepe od svjetlosti prolaznog!
Zatvori vjeđe i zaroni u onu crnu točku u dubini zjenice.
Tamo, gdje prostor prestaje biti udaljenost, a vrijeme postaje vječna sadašnjost, ja već sjedim nasuprot tebi.
Nismo mi dva bića koja se traže.
Mi smo jedan jedini uzdah koji je svemir ispustio prije nego što je zaspao, i koji će se u potpunost vratiti tek kada se naše sjene, napokon umorne od vjekova, stope u jednu jedinu, neprozirnu i nepobjedivu svjetlost.
STOME TIŠINE/Zapis na rubu loma @ Maja Šiprak