DRHTAJ VJEČNOSTI
U tami mojih vjeđa, tamo gdje prestaje vidljivo i počinje titranje vječnosti, rađaju se misli mekše od daha.
Fluidne su i neuhvatljive kao magla nad jezerom u praskozorje, a opet teže od cijeloga svijeta jer izviru iz same srži mojeg bića.
Iz dubina u kojima srce ne kuca samo za život, već za san, ja izvlačim te niti istine i pletem ih u tkanje mog poimanja svjetlosti.
Biće u nama je ponor i izvor istovremeno, mjesto gdje se bol pretvara u mudrost, a tišina u najglasniju molitvu upućenu ljepoti postojanja.
Dugo sam, kao i svaki putnik u ovoj pustinji od stakla i suza vjerovala da je ljubav vatra koju netko drugi donosi u moju studen.
No, spoznaja dolazi tiho, kao snijeg koji doleprša na dlan!
Ljubav nije u drugome, ona je oduvijek u nama.
Mi smo ti čuvari plamena!
Mi smo ti koji budimo usnule bogove u vlastitim grudima.
Drugi je tek jeka, sveti odraz u zrcalu duše koji nam dopušta da prepoznamo vlastiti sjaj.
Taj sjaj koliko god bio veličanstven, vapi za onim drugim.
Svijet ostaje nijema kulisa, hladna i prazna prostranstva zvijezda, sve dok te drhtave osjećaje ne položimo u dlanove drugog bića.
Tek u dijeljenju, smisao prestaje biti ideja i postaje živo meso života.
Čežnja koju osjećam nije nedostatak, već prisutnost onoga što tek treba biti izrečeno.
Potraga je to za onim tko će u mojem dahu prepoznati svoj, tko će u mojim fluidnim mislima naći obalu.
Jer smisao svijeta nije u bivanju, već u susretanju, u onom čudesnom trenutku kada se dvije samoće dodirnu i shvate da su oduvijek bile dio istog, beskonačnog oceana.
Kada se zavjesa vremena spusti i kada nestanu oblici koje nazivamo tijelima, ostat će samo nevidljivi drhtaj, sveta čežnja koja nas je vodila jedno drugome.
U toj krajnjoj tišini, gdje se srce stapa s dahom svemira, spoznajemo da smo mi sami bili san koji svijet sanja o sebi.
Granice se rastapaju poput soli u vodi!
Nema više onoga koji voli, ni onoga koji je voljen.
Ostaje samo čista svjetlost, vječno strujanje bez početka i kraja, u kojem se naša srca, kao dvije iskre u noći, vraćaju u isto, neimenovano Jedno.
Tamo, u srcu tišine, ljubav više nije osjećaj – ona je jedina stvarnost koja preostaje.
_______
Zapis na rubu loma/STOME TIŠINE @ Maja Šiprak