BORIS & LAVINIA
.....
Ljubav nije tek puki susret dvaju tijela u slučajnosti vremena!
Ona je povratak!
Kroz vjekove, duša korača bosa po oštrim bridovima zaborava, noseći u sebi samo jedan nejasni nacrt, jednu frekvenciju koja titra pod rebrima.
Tražiti svoju „polovicu“ u bespućima postojanja nije romantična tlapnja, već metafizički imperativ — potraga za onim dijelom svjetlosti koji nam je otrgnut u prvobitnom prasku bivanja, u onom času kada je apsolutno Jedno postalo mnoštvo.
Povijest je tek niz kostima koje smo nosili, drama odigrana na pozornicama koje su odavno postale prah.
Možda smo se gledali preko vatri drevnog Sumera dok je miris paljenog drveta krotio divljinu, ili se mimoilazili u vlažnim uličicama srednjovjekovnih gradova, pod teškim plaštevima šutnje.
Naši su se pogledi sretali u onom kratkom, bolnom prepoznavanju koje nismo znali imenovati, a koje je u dnu bića izazivalo potres.
Reinkarnacija je ovdje vrhunska milost i najteža kletva.
Ona nam dopušta da ponovno pokušamo, da u novom tijelu iscijelimo stare rane, ali nas istovremeno prisiljava da svaki put iznova učimo hodati, govoriti i — što je najbolnije — iznova učimo kako gubiti.
Gubiti!
U tom lutanju kroz vrijeme, prostor je tek tanki, prozirni veo, a bespuća nisu kilometri mjerljivi koracima, već eoni tišine između dva otkucaja srca koja se prepoznaju.
Duša ne pamti imena ni jezike.
Ona pamti teksturu prisutnosti, onaj neobjašnjivi miris tamjana u tuđem glasu ili sjaj drevnih sazviježđa u nepoznatim zjenicama dok vas stranac fiksira pogledom koji traje stoljećima.
Tražiti tu drugu polovicu znači pristati na vječnu nedovršenost, na hod kroz pustinju u kojoj je svaka oaza samo sjećanje na nešto što smo nekada posjedovali, a što smo, u silasku u materiju, zagubili.
Mi smo krhotine ogledala koje je palo s najvišeg neba.
Svaka je krhotina oštra, sjajna i očajnički željna svog izvornog oblika.
Sofisticiranost te potrage leži u njezinoj nevidljivosti.
Ona se ne odvija u buci svijeta, već u tišini između dvije misli, u onom dijalogu koji traje milenijima, napisan pismom koje samo srce može dešifrirati.
Sada, dok stojiš na rubu ovog trenutka, osjećaš li taj lagani povjetarac na potiljku?
To nije vjetar.
To je dah nekoga tko te traži kroz ista ta bespuća, netko tko je upravo u ovom trenu, u nekom drugom kutu vječnosti, sklopio oči i izgovorio tvoje nevidljivo ime.
Granica između „ja“ i „ti“ polako blijedi, a prostor se skuplja u točku, jer u konačnici potraga ne završava pronalaskom drugoga, već spoznajom da nikada nismo ni bili razdvojeni.
Zastani.
Slušaj.
Netko upravo okreće ključ u bravi tvoje vječnosti, a ti si, ne znajući, već s druge strane vrata, čekaš da se konačno sretneš sa samim sobom.
Zapis na rubu loma/STOME TIŠINE @Maja Šiprak