O redu koji nas nadilazi
Postoji nečujni, pradavni ritam u hodu vremena, zakonitost koja izmiče plitkom ljudskom oku, a ipak nepogrešivo upravlja našim koracima.
Često se zateknemo u tjeskobnim čekaonicama života, uvjereni da kasnimo, da smo promašili prave vlakove ili da su nas zvijezde zaboravile na nekoj sporednoj, prašnjavoj stanici.
No, to je tek opsjena našeg nestrpljenja.
Istina je, pak, mnogo dublja i spokojnija: sve se događa upravo onda kada treba, i svatko od nas u svakom je trenu usidren točno tamo gdje mu je mjesto.
Ljudsko je srce sklono sumnji.
Ono traži ravne crte i brza rješenja.
Kada nas život povede okolnim, trnovitim stazama, kroz magle neizvjesnosti i gudure razočaranja, pomislimo da smo izgubljeni.
Ali ono što nam je namijenjeno, ono što je upisano u samu srž našeg bića, ne može nas promašiti.
Ono putuje k nama s istom onom neumoljivom, a opet nježnom sigurnošću kojom rijeka, unatoč svim hridima i zavojima, na koncu uvijek pronalazi svoje more.
Taj zaobilazni put nije kazna.
On je klesanje duše, tiha priprema za susret s vlastitom sudbinom.
Svemir ne poznaje pogrešku.
U njegovu se golemom, baršunastom tkanju prepliću niti svjetla i tmine, tkajući sliku čiji smisao ne možemo dokučiti gledajući samo pojedinačni čvor.
Ono što nazivamo dobrim, lošim, neočekivanim ili nesretnim, tek su različito obojeni obrisi istog, božanskog reda.
Svaka patnja ostavlja trag, svaka radost otvara prozore prema beskraju.
Bez obzira na to što se nalazi na obzoru našeg sutrašnjeg dana, to je neotuđivi dio našeg jedinstvenog puta.
Usred tog kozmičkog kretanja, čovjeku je dano jedno moćno, tiho oružje: ZAHVALNOST.
Ona je prepoznavanje skrivenog obilja u svijetu koji često djeluje oskudno.
Sjetiti se svakoga dana triju sitnica – jutarnjeg pjeva ptice, topline nečijeg pogleda ili jednostavnog daha koji nas drži na životu – znači proglasiti primirje sa sudbinom.
Zahvalnost je ključ koji otvara dveri unutarnjeg kraljevstva.
Ona pretvara ono malo što imamo u posvećeni kalež prepun blagoslova.
Zato treba samo koračati dalje, s povjerenjem koje ne traži jamstva.
Imati povjerenja znači skočiti u ponor s vjerom da će nam u letu izrasti krila.
Vjerovati, opraštati onima koji su nas ranili – jer i oni su bili tek nesvjesni glumci u našoj drami spoznaje – i otpuštati prošlost, jedini je način da ostanemo protočni za milost.
A na samom rubu te spoznaje, gdje prestaju riječi, a započinje tišina, otvara se mistični prostor u kojemu se briše granica između putnika i puta.
U tom vrhunskom miru shvaćamo: nismo mi oni koji koračaju kroz život, nego život, u svom svom veličanstvenom, božanskom svesmjeru, živi i diše kroz nas.
Mi smo samo kap koja je napokon prihvatila da je cijeli ocean drži na dlanu.
______________________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak