USUD TRNA I RASCVJETA
Uvijek sve započinje u bezimenom prostoru između dva otkucaja srca, tamo gdje se sjene prelamaju pod težinom neizrečenog.
Čovjek ulazi u hodnik vremena noseći u rukama samo jedno obećanje, neopipljivo i nijemo, sklopljeno u tami prije nego što je uopće naučio izgovarati vlastito ime.
Čekanje je tiha arhitektura duše koja pristaje na neizvjesnost, svjesna da se najljepši svijetovi često rađaju iz čiste nemogućnosti.
Kako uopće mjeriti korake prema obzoru koji stalno uzmiče?
Stajati na vjetrometini, zagledan u daljinu koja ne uzvraća pogled, zahtijeva posebnu vrstu hrabrosti – onu koja graniči s ludošću, ali se napaja na samom izvoru postojanja.
To je hod po oštrici između nade koja tinja i praznine koja prijeti proždiranjem.
No, u tom procjepu, gdje se zaboravlja računica razuma, rađa se spoznaja o vlastitoj biti.
Odustati značilo bi ugasiti ono jedino svjetlo po kojem se prepoznajemo u mraku.
To je pristanak na preživljavanje umjesto življenja, povlačenje pred vlastitim odrazom u zrcalu sudbine.
Može li se okrenuti leđa onome što je upisano u samu srž našeg koda?
Kada bi čovjek mogao iščupati čežnju i žudnju iz svojih grudi, ostala bi samo pustoš, tiha anatomija poraza.
I zato sanjari koji vjeruju da se snovi itekako ostvaruju, ostaju unatoč svemu, s prstima čvrsto stisnutim oko nevidljive niti koja nas veže za ono za čim žudi cijelim svojim bićem.
Bol iščekivanja, ma kako oštra bila, nosi u sebi pulsaciju života, dok odricanje donosi tek mirnoću groba.
I naposljetku, krug se zatvara tamo gdje je i započeo, u magli koja guta obrise stvarnosti i ostavlja samo čistu esenciju htijenja.
Kada utihnu svi glasovi i kada se zaborave sva obećana proljeća, ostaje samo taj tihi, neprekinuti hod kroz vlastitu tminu.
Jer ono najvrijednije nikada se ne nalazi na kraju puta; ono se nalazi u snazi ruku koje, unatoč ranama, odbijaju ispustiti svoj jedini, dragocjeni san.
... jer sreća pripada hrabrima ...
__________
SRETNE PRIČE - Maja Šiprak