TIŠINA IZA OSMJEHA
Svijet je prepun nepročitanih lica.
Koračamo pored ljudi koji na usnama nose lagan, gotovo neprimjetan osmijeh, dok u dubinama vlastitog bića vode tihe, nevidljive ratove o kojima povijest nikada neće pisati.
Oni su poput starih, napuštenih kuća, izvana mirni, zarasli u bršljan, a unutra puni jeke prošlih koraka i srušenih stropova.
Lako je postati sudac tuđem životu.
Najlakše je uprijeti prst prema onome tko je u trenutku našeg očekivanja odlučio zašutjeti, tko je reagirao grubo ili se jednostavno, bez riječi, udaljio onda kada nam je njegova prisutnost bila najpotrebnija.
Svijet takve ljude brzo proglasi hladnima, teškima ili nezahvalnima.
No, ljudska je prosudba često tek površinski val koji ne dotiče dno oceana.
Mi ne vidimo dubinu u kojoj se skupljala sol.
Ne znamo kakve su oštre riječi godinama klesale njihovu obranu, niti koliko je puta samoća bila jedini siguran zaklon pred novim, razornim razočaranjima.
Iza svakog tvrdog oklopa i teškog karaktera ne krije se zloća, već ranjeno srce koje je previše puta bilo slomljeno pa je odlučilo podići zidine tamo gdje su nekada bili prozori.
Čovjek koji predugo boravi u mraku nauči cijeniti tminu jer ga u njoj nitko ne može vidjeti kako krvari.
Njihova neuklopljenost nije napad na svijet, već očajnički krik šutnje koja moli da je se ne dira.
Zato, prije nego što osudimo nečiji odmak, sjetimo se da svatko od nas nosi neku neizrečenu tugu, neku neprospavanu noć ugrađenu u temelje onoga što smo danas.
Na koncu, svi smo mi samo putnici koji kroz maglu traže malo topline, skrivajući svoje prave ožiljke pod plaštem običnih, svakodnevnih prolaznosti.
____________
@Maja Šiprak