Umrijet ću od tuge i čežnje
za tvojim pogledom,
za dlanovima što su znali
čitati moje tišine
nježnije od svih izgovorenih riječi.
Bio je dovoljan jedan susret očiju
da se svemir preseli među dva otkucaja,
da vrijeme spusti svoja umorna krila
i zastane, kao ptica nad zrcalom jezera.
U tvojim zjenicama
svitala su moja najljepša proljeća,
a ja sam, poput krhke grane badema,
cvjetala pod neizrečenom blizinom
koja je mirisala na vječnost.
Ljubav je bila tu.
Nevidljiva poput daha
što na staklu ostavlja prolazni trag,
tiha poput mjesečine
koja ne traži ništa
osim da bude viđena.
Nastanila se između naših pogleda,
u drhtaju prstiju
koji se nisu usudili dotaći sudbinu,
u riječima što su ostale
zaključane iza usana,
poput bisera na dnu isušenog mora.
Sada hodam
kroz dane bez tvoga lica,
noseći u sebi svjetlost
koju nitko ne vidi,
a koja još uvijek gori
rođena jednim usputnim pogledom.
Ako ljubav doista ne umire,
onda se pretvara u zvijezdu
što tiho bdije nad onima
koji su se prepoznali,
a nikada do kraja nisu pripali jedno drugome.
I kada me jednom više ne bude,
ne traži me među kamenjem ni sjenama.
Bit ću u onom kratkom trenutku
kada ti se pogled zaustavi u daljini
i srce, bez ikakva razloga, zadrhti.
Ondje
gdje su se naše oči jednom srele,
ljubav će i dalje disati
nijemo, dostojanstveno,
kao svjetlost
koja nikada nije prestala voljeti.
____________
Plejada pamti - Maja Šiprak
