TVOJA SILUETA U PROCJEPU MOGA VREMENA
Svijet je odveć dugo bio tek hladna skica, strogi nacrt sutrašnjice u kojem su se gubili koraci sadašnjosti.
Više ne crtam puteve.
Prestala sam hvatati sjenke neproživljenih dana i krotiti sate koji tek trebaju kucati. Sada samo živim ovaj život, ogoljen i stvaran, prepuštena njegovu nestalnom, čudesnom ritmu.
Ponekad plovim točno onako kako želim, nošena toplim, baršunastim vjetrovima slobode... ponekad se povijam kako moram, pod teškim, olovnim tustinama sudbine koje ne pitaju za smjer.
No, prava se čarolija ne krije u velikim, pompoznim proglasima, već u tihom, neuhvatljivom tkanju svakodnevice.
Sitnice mi boje život.
Onaj titravi odsjaj jutarnje svjetlosti u šalici kave, miris vlažne zemlje nakon proljetnog pljuska, ili tihi šapat vjetra u krošnjama.
Sitnice su sreća.
Male, neprimjetne mrvice postojanja koje tkaju najljepše sagove naše nutrine.
Zato toliko volim te male stvari. I velike torbe.
U njih, gotovo djetinje prkosno, skupljam sve ono neizrečeno, sve one sitne fragmente svijeta koje usput dotaknem.
Nosim ih svuda sa sobom poput tajnog i dragocjenog tereta, jer dobro znam da sebi dugujem još poneku šetnju – onu tihu, samotnu, a opet potpunu šetnju u procjepu između krutog, hladnog očekivanog i beskrajnog, pulsirajućeg neplaniranog.
A tamo, na rubu te neplanirane staze, gdje se gube jasne granice uma, započinje prostor u kojem se prepoznajemo.
Jer u svakoj velikoj torbi koju nosim, među svim tim sitnicama i sakupljenim trenucima, čuvam jedno nevidljivo, toplo mjesto.
Koračam polako, dok se sumrak spušta poput modrog baršuna nad nemirnim gradom.
Ne planiram te, ne tražim te u mapama budućnosti, a ipak osjećam tvoju prisutnost u svakom koraku koji tek trebam učiniti.
Tko si ti što hodaš s druge strane mog neplaniranog svitanja?
Možda si samo odjek moje vlastite čežnje, a možda si ti ona najljepša sitnica koju je život odlučio sakriti na samom dnu moje sudbine, čekajući trenutak kada ću konačno zaboraviti kako se planira, a naučiti kako se voli.
_______________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ Maja Šiprak