TRAG U OGLEDALU PRIJE SNA
Sve počinje u sobama koje više ne postoje, pred zrcalima koja su zadržala samo obrise naših starih lica.
Svatko od nas nosi svoju privatnu geografiju samoće, mapu sastavljenu od nedorečenih rečenica, pisama koja nikada nisu poslana i mirisa suhog lišća s nekih davnih, kišnih ulica koje smo prehodali sami.
Život često prolazi u tom neprekidnom prepisivanju prošlosti, u grozničavom sakupljanju nevažnih stvari kojima pokušavamo prekriti unutrašnju tišinu.
Gradimo zidove od posjedovanja, od sitnih taština i prividnih uspjeha, tješeći se da tako postajemo stvarni, dok zapravo samo gomilamo papirnate kulise koje će prva ozbiljnija jesen odnijeti u zaborav.
Prolazimo kroz dane kao kroz tuđe, hladne kolodvore, tražeći u žurbi i buci neki vanjski dokaz vlastitog postojanja, dok nam ono najvažnije neprimjetno izmiče kroz prste poput sitnog pijeska.
Sreća, međutim, ne prebiva u tim bučnim prostorima niti se može ispisati tuđim tintama; ona je tihi, unutrašnji pristanak na vlastiti bitak, povratak u kuću koja se ne gradi od kamena, već od prisutnosti.
Da bismo je doista dotaknuli, moramo skupiti hrabrost i zakoračiti iza zavjese vidljivog, tamo gdje prestaju društvene uloge i obrambeni mehanizmi. Na tom osamljenom mjestu susrećemo Ljubav – ne kao romantični zanos koji prolazi s prvim jutrom, već kao duboki, sudbonosni susret sa samim životom u njegovoj ogoljenoj punini.
Pronaći sebe u tom prostoru znači dopustiti svijetu da nas rani i iscijeli u istom dahu, znači prepoznati vlastitu prolaznost kao dio vječne, neprekinute niti koja povezuje sve živo. Tek tada, u tom čudesnom prepoznavanju, shvaćamo da su sve naše potrage, sve titule i prividi moći bili tek sjene na zidu.
Sve izvan tog susreta sa životom kroz Ljubav gubi svoju težinu, blijedi i nestaje u tišini.
Sve ostalo, u konačnici, postaje posve nevažno.
Kada se večer sasvim spusti nad naše nemire i kada se ugase i posljednji ulični fenjeri, ostaje samo ono što smo uspjeli voljeti.
Naši koraci postaju lagani, gotovo bestjelesni, a pogledi se okreću prema unutra, tamo gdje se sjećanja pretvaraju u čistu svjetlost.
U tom mističnom stišavanju svijeta, gdje se rastvaraju sve granice između onoga što je bilo i onoga što tek dolazi, čovjek konačno pronalazi svoj davno izgubljeni mir – shvaćajući da je, dotaknuvši Ljubav, prešao preko nevidljivog mosta u vječnost, prije nego što ponovno, tiho i bez straha, utone u modru, beskrajnu noć iz koje je jednom davno i potekao.
@Maja Šiprak