TRAG I OŽILJAK
Iz pradavnog vriska izronila je prva čežnja, tiha poput disanja zvijezda u gluho doba noći.
Prije nego što su se oblikovale riječi, prije nego što je stvoren svijet vidljivoga, postojala je samo ta neopipljiva potreba — iskra koja traži utočište u tmini.
Prozor se otvara upravo u taj mistični trenutak u kojemu se dvije sudbine, u tišini punoj iščekivanja, stapaju kroz prepletene prste.
Taj dodir ruku je drevni obred u kojemu dlanovi postaju zrcala, a prsti tkalci nevidljive mreže koja povezuje dvije usamljene galaksije.
Kada zakoračimo preko praga tuđega bitka, ulazimo u hram obavijen najdelikatnijom svilom. Dotaknuti nečiju dušu znači držati na dlanu drhtavu pticu satkanu od sjećanja i lomljivih tišina.
Zato taj dodir zahtijeva oprez svećenika koji prinosi žrtvu na oltar nepoznatog božanstva.
Svaki titraj našega bića, svaka riječ bačena u taj ponor, odjekuje poput kamenčića bačenog u mirno gorsko jezero.
Ono što nesebično dajemo — toplinu, razumijevanje, neizgovoreno obećanje prisutnosti — ostavlja neizbrisiv trag.
To je trag svjetlosti, zlatna prašina koja ostaje na zidovima duše, podsjetnik da u samoći postojanja nismo posve sami.
No, ta ista bliskost krije i svoju tamnu oštricu.
Ljudska su bića, u svojoj potrazi za utočištem, često nesvjesno gladna, a gladna ruka sklona je uzimanju.
Kada od drugoga uzmemo ono što nam ne pripada — njegov mir, njegovo povjerenje ili komadić njegova neba da bismo njime pokrpali vlastite pukotine — ne ostavljamo trag.
Ostavljamo ožiljak.
Ožiljak je sjećanje tkiva na pretrpljenu zimu, hladni reljef na mapi nečijeg unutarnjeg svijeta koji zauvijek mijenja njegov oblik.
Uzeti nekome dio njegove autentičnosti znači oduzeti mu dio njegove svjetlosti, ostavljajući ga da luta kroz vlastite magle s ranom koja sporo zacjeljuje.
Na koncu, kad se dlanovi raziđu i kad se magle ponovno spuste nad obzore naših pojedinačnih sudbina, ostaje samo eho onoga što smo bili jedni drugima.
Vrijeme će isprati lica i utišati glasove, no nevidljiva geometrija dodira ostat će uklesana u vječnosti. Jesmo li bili dar ili kradljivci, iscjelitelji ili graditelji ožiljaka?
Odgovor na to pitanje ne pripada nama, već onoj istoj mističnoj tišini s početka, koja na samom kraju svega zatvara krug, čuvajući u svojim njedrima svaki trag koji smo utkali u tkaninu tuđega postojanja.
_______
Zapisi na rubu loma /STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak