TITRAJ NEIZGOVORENOG
Svijet ne ulazi u mene kao informacija, ulazi kao val.
Tamo gdje drugi čuju ton, ja dotičem titraj.
Riječ nije tek znak ili zvuk u zraku, tišina je.
Kada padne u prostor, njezina jeka vibrira dugo nakon što govornik zašuti.
Biti stvoren od svjetla i tišine znači nositi postojanje pod kožom, bez štita koji bi ublažio dodir stvarnosti.
Boje ne promatram, ja ih nastanjujem.
Plavetnilo je stanje uma, uzdah atmosfere.
Crvena je puls, napor bivanja.
U svijetu koji inzistira na buci, tišina postaje jedino utočište u kojem se misao može uobličiti.
Često me pitaju zašto šutim.
Ne razumiju da šutnjom prevodim njihove nemire.
Svaka emocija koja prođe kroz mene ostavlja trag, poput vode koja dubi put u kamenu.
Taj proces troši, ali i stvara.
On zahtijeva potpunu prisutnost, ogoljenu prisutnost u trenutku koji nestaje.
Riječi su tek tanki mostovi preko ponora. Samo što neke bole jako, mnogo više od onih drugih.
No kada se ti mostovi sruše, ostaje praznina koja ne plaši, već priziva.
U tom međuprostoru uči se gledati sluhom i slušati vidom.
To je suzvučje bića. Kad utihne nagon za objašnjavanjem, rađa se spoznaja koja struji kroz krvotok, tiha i neumoljiva.
Na koncu, dodir između mene i svijeta rastače se u zraci koja probija tminu.
Tko ostaje kada skinem ime, sjećanja i oblike?
Ostaje prolaz kroz koji svemir promatra sebe.
I u tom promatranju, u toj nepomičnosti, sve se stapa u jedno. Svjetlo se vraća izvoru, a tišina napokon prepoznaje svoj vlastiti glas, onaj koji nikada nije progovorio, a odjekuje oduvijek.
_____________
Plejada pamti@Maja Šiprak