Tišina u kamenu,
Čovjek je nomad vlastitog nemira. Koračajući kroz linearne koridore svakodnevice, uokvirene neumoljivim kucanjem satnih mehanizama i bukom izvanjskog svijeta, u svakome od nas tinja jedna iskonska, tiha potraga.
To je žudnja bitka... srce traži mjesto na kojem može da se odmori.
Umorno od vlastitih otkucaja, od teških ritmova koje nameću tuđa očekivanja, srce ne traži pasivnost sna, već utočište smisla.
To mjesto u svojoj naivnosti, tražimo u daljinama.
Mislimo da će nas umiriti šum nekog tuđeg, nepoznatog mora ili tišina planinskih vrhunaca na kojima nebo dotiče zemlju.
I doista, priroda posjeduje iscjeliteljsku moć, njezini su elementi slobodni od ljudske tjeskobe.
No, vanjski pejzaž samo je zrcalo onog unutarnjeg.
Ako nosimo oluju u prsima, i najtiša će nam šuma zvučati kao vapaj.
Pravo mjesto odmora stoga nije prostor, nego stanje.
To je točka u kojoj prestaje potreba za objašnjavanjem, opravdavanjem i nošenjem maski.
To je onaj rijetki, gotovo sakralni trenutak u kojem se misli stišaju, a jastvo se ogoli pred samim sobom, bez straha od osude.
Odmoriti srce znači dopustiti mu da samo bude – ranjivo, a ipak zaštićeno, kao ptica u gnijezdu od vlastitog perja.
U potrazi za smirajem, tkamo metafore od komadića sjećanja i čežnje.
Za nekoga je to mjesto miris stare obiteljske kuće, gdje zidovi još uvijek čuvaju jeku dječjeg smijeha i miris pečenog kruha – ondje gdje je vrijeme, barem prividno, stalo. Za drugoga, to je zagrljaj bića u kojem se sve prešutne rane zatvaraju bez riječi, jer prava ljubav djeluje kao melem koji ne pita za porijeklo boli.
U toj poetskoj arhitekturi mira, srce se odmara u sitnicama... u kapi rose koja balansira na vlati tave, prkoseći gravitaciji i prolaznosti.
U prvom gutljaju jutarnje tišine, prije nego što se svijet probudi i nametne svoja pravila.
U zvuku violine koji dopire izdaleka, noseći sa sobom tugu koja uzvisuje.
Srce se odmara tamo gdje se susreću prolaznost i vječnost. Kada promatramo zalazak sunca, mi ne gledamo samo nestanak svjetlosti.
Mi svjedočimo ljepoti umiranja jednog dana koji se, bez žurbe i otpora, prepušta noći.
U tom prepuštanju krije se ključ za kojim srce žudi.
Odmoriti se znači prestati se boriti protiv struje života.
Živjeti znači ploviti nemirnim morima, a ljudsko je srce krhka barka.
Valovi briga, vjetrovi sumnji i hridi razočaranja neprestano prijete njezinom integritetu. Zato je pronalazak tog skrivenog utočišta pitanje opstanka.
Ono je naše unutarnje sidro.
Kada srce konačno pronađe mjesto za odmor – bilo to u molitvi, u umjetnosti, u očima voljene osobe ili u dubokoj, meditativnoj tišini vlastitog bića – ono ne gubi svoju dinamiku.
Polako mijenja ritam i njegov udarac postaje dublji, sporiji, nalik na ritam same zemlje.
Na koncu, spoznajemo veliku istinu.
Mjesto koje srce traži nismo izgubili u prošlosti, niti ga moramo grozničavo graditi u budućnosti.
Ono je oduvijek tu, skriveno ispod naslaga svakodnevnog nemira.
Treba samo zastati, sklopiti oči i dopustiti svijetu da se vrti bez nas, barem na trenutak.
Jer tek u potpunoj tišini, u tom mekom prostoru između dva udaha, srce pronalazi svoj dom.
-----
Zapis na rubu loma/STOME TIŠINE/ Maja Šiprak