TIŠINA KOJU KAMEN PAMTI
/jedno obično nedjeljno promišljanje o danas, sutra..../
Prije nego što je prvi čovjek izgovorio riječ sutra, kamen je već bio sav u sadašnjosti. Leži uz potok, siv i strpljiv, a vrijeme se oko njega slijeva kao voda: ne dira ga, ne gura ga, ne nagovara ga da bude išta drugo osim onoga što jest.
Ima u toj nepomičnosti neka drevna mudrost koju smo, obučeni u svoje nestrpljive dane, odavno ispustili iz ruku.
Zaboravili smo ono što kamenje, biljke i životinje još uvijek znaju. Hrast ne žuri prema proljeću; on ga čeka, ukorijenjen u tamu i povjerenje. Srna na rubu jutarnje šume diše svojim cijelim tijelom, jer joj je svaki trenutak istodobno i dom i opasnost, i zato je tako potpuno prisutna. Ptica ne zna koliko će pjesama otpjevati do zalaska sunca, pa pjeva svaku kao da je jedina. Samo smo mi, jedina bića što znaju za smrt, odlučili zaboraviti živjeti upravo danas.
Jurimo. Gutamo ulice, ekrane, sate, kao da se negdje iza obzora skriva život pravi, onaj koji će nas napokon dočekati raširenih ruku. A on je oduvijek stajao tu, tik uz nas, u pari nad prvom jutarnjom kavom, u dodiru tuđe dlanove, u svjetlu koje se kasno poslijepodne spušta na zid poput blagoslova. Život ne živi u kasnije. Prebiva ovdje i sada.
I doista, tko nam jamči da će sutra uopće svanuti? Ta nas misao ne bi trebala plašiti, nego buditi. Jer upravo je krhkost ono što trenutku daje težinu zlata. Latica koja bi trajala vječno ne bi bila lijepa; ljepotu joj daje to što pada. Zato se zaustavimo, makar na jedan udah.
Pustimo da nas tišina zahvati kao toplo more, da nam skine s ramena teret svega nedovršenog.
Biti smiren ne znači odustati od svijeta, nego napokon stati u njega cijelim bićem.
Možda je to sve što nas kamen želi naučiti, da se može biti netaknut usred bujice, da se može ostati svoj dok sve drugo protječe.
Neka nam srce uspori do ritma zemlje, neka nam pogled omekša poput večernjeg neba, neka nam dani prestanu biti trka i postanu pjesma koju tek učimo pjevati.
A kad se jednom, u sumrak, nađeš sam na rubu šume, začut ćeš nešto što nije glas, a govori, nešto što nije svjetlost, a obasjava.
Bit će to ono staro, zaboravljeno Ništa koje je zapravo Sve, šapat što je čekao tisuću godina da ga napokon poslušaš.
I shvatit ćeš, bez riječi, da te kamen nikada nije prestao zvati.
________________
Zapis na rubu loma - Maja Šiprak