Tišina koja ne traži pljesak
Postoji soba u čovjeku u koju nitko ne ulazi.
Postoji soba u čovjeku u koju nitko ne ulazi.
Nema vrata s kvakom, nema prozora.
Zove se tišina, i onaj tko je nauči čuvati, više se ne osjeća sam, jer sam sa sobom nije isto što i napušten.
Zove se tišina, i onaj tko je nauči čuvati, više se ne osjeća sam, jer sam sa sobom nije isto što i napušten.
Živimo u vremenu zaljubljenom u vlastiti odjek.
Misao mora postati izgovorena, odluka mora dobiti svjedoke, mir mora biti dokumentiran da bi bio priznat.
Tišina, u takvom svijetu, postaje otpor, ustanak protiv navike da se postojanje mjeri tuđim pogledom. Misli rođene u tišini nose drugu težinu od onih rođenih pred publikom.
Ne moraju se svidjeti nikome osim istini iz koje su iznikle.
Tišina, u takvom svijetu, postaje otpor, ustanak protiv navike da se postojanje mjeri tuđim pogledom. Misli rođene u tišini nose drugu težinu od onih rođenih pred publikom.
Ne moraju se svidjeti nikome osim istini iz koje su iznikle.
Kao sjeme koje klija ispod zemlje, u mraku, bez odobravanja, tako i misao traži tamu prije nego zatraži svjetlost.
Tko svaku misao odmah izloži tuđim pogledima, ubije je prije nego što sazrije.
Tko svaku misao odmah izloži tuđim pogledima, ubije je prije nego što sazrije.
Ono čemu se ne da vremena da zrije u tišini, ostaje zauvijek nedorečeno.
Čuvanje tišine, odnosno svojeg mira nije bijeg, nego poštovanje – odluka da se nešto ostavi netaknutim, da korijenje raste prije nego što se od njega zatraži cvijet.
Odluke koje ne ovise o tuđem odobravanju rođene su iz druge vrste hrabrosti.
Ne traže potvrdu, ne mole za pristanak. Sloboda ne pita za dopuštenje,
Ona jest, kao rijeka koja ne pita hoće li joj obala dopustiti tok.
Koliko smo puta odrekli vlastitu istinu samo zato što nismo mogli podnijeti tišinu koja bi uslijedila nakon što je izgovorimo?
Strah od tuđeg neodobravanja krojio je naše odluke po tuđim mjerilima, dok više nismo prepoznavali vlastiti glas u vlastitim postupcima. Tko nauči odlučivati iz dubine svoje tišine, prestaje biti odjek i postaje izvor.
A mir koji se ne može kupiti, koliko smo puta pokušali platiti za njega novcem, uspjehom, priznanjem, ljubavlju koja troši više nego što hrani.
Mir se ne prodaje na tržnicama svijeta.
Ne stječe se, otkriva se, u trenutku kad čovjek prestane bježati od sebe i sjedne nasuprot vlastitoj duši.
Taj je mir uvijek bio tu, ispod buke, ispod žurbe, ispod potrebe da budemo viđeni.
Čekao je, kao staro drvo čeka, da se vratimo kući.
Čuvaj svoju tišinu kao što se čuva plamen na vjetru, dlanovima savijenim ne da bi ga sakrili, nego da bi ga zaštitili.
Jer u toj tišini ne prebiva praznina, nego prisutnost, ona koju su drevni zvali dušom, a mistici bešumnim glasom Boga koji ne viče, nego šapće.
Kad jednoga dana svijet utihne, kad se ugase svi pljeskovi i sva odobravanja, ostat će samo ono što si sagradio u tišini.
I tek tada, u tom posljednjem muku, čovjek konačno čuje tko je oduvijek bio.
@ Maja Šiprak