TIŠINA IZ KOJE RASTEMO
Ponekad se probudim u sobi koja miriše na stari papir i neizgovorene rečenice, nalik na one zapise ostavljene na marginama vremena.
Gledam u sliku svijeta oko sebe i razumijem… nije do okolnosti.
Vanjski krajolici, te krhotine zrcala u kojima se pokušavamo prepoznati, tek su kulise.
Prava drama, ona tiha i sudbonosna, odvija se u nevidljivim prostorima bića.
Ono najljepše oku je nevidljivo i zapravo je pitanje dubine.
Hodamo kroz dane uvjereni da nas određuju vjetrovi koji pušu izvana, ali istina je krhkija i snažnije usidrena.
Kao što rekoh, ono najvažnije ne vidi se očima.
To je ona fina nit koja povezuje naše najranije sjećanje s ovim trenutkom sada.
I ne dokazuje se riječima, jer riječi često služe tek kao krinke, kao pokušaji da se ogradi neuhvatljivo.
Prava se bit prepoznaje u onome što tražiš i u onome što osjećaš.
Naša potraga nije ništa drugo nego zrcalna slika naše unutarnje arhitekture.
Mi ne tražimo ono što nam nedostaje, već ono što u sebi već nosimo kao klicu budućeg postojanja.
Često prolazimo pored vlastitog srca kao pored stranca, zaboravljajući da je svaki titraj čežnje zapravo nacrt za našu sudbinu.
Ne podcjenjuj ono što nosiš u sebi, šapuće nam tišina, jer te nevidljive prtljage, ti strahovi i nade koje skrivamo od svijeta, jesu jedino istinito tlo pod našim nogama. Ono što tražiš odredit će ono što ćeš postati.
Ako u dubini tražiš svjetlost, tvoje će se grane, baš poput stabla neizbježno propinjati prema zvijezdama, čak i ako korijenje grca u mraku i tišini zemlje.
A na kraju, tamo gdje prestaje krik i počinje mir, ostaje samo titraj.
U tom mističnom sumraku, gdje se granica između tražitelja i traženog briše, shvaćamo da nismo putnici kroz vrijeme, već vrijeme koje putuje kroz nas. Postajemo sjena stabla koja se stapa s noći, ostavljajući iza sebe samo miris soli i dalekih, neispisanih obala.
Tamo, u dubini koja više nema imena, prestaje potreba za dokazivanjem.
Samo postojimo, kao odjek pjesme koju je netko davno zaboravio pjevati, a koja sada, u nama, pronalazi svoj jedini i konačni dom.
_______________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE / -Maja Šiprak