TINTA ZVJEZDANIH ZAPISA
U sutonima kada se stvarnost rastače u obrise i kada tišina progovara jezikom koji razumiju samo rijetki, susreću se sudbine koje prkose zemaljskim definicijama.
Postoje spone koje ne poznaju okvire zakona, društva, pa čak ni jednostavne ljudske logike.
Oni nisu prijatelji, jer njihova blizina previše sagorijeva da bi bila utočište mira.
Nisu ni ljubavnici, jer njihova čežnja ne počiva na prolaznom dodiru tijela.
Čak ni poznanici, jer se prepoznaju onim iskonskim, prastarim dijelom bića koji pamti vrijeme prije negoli su zvijezde dobile svoja imena.
Oni su ovisnici o nečemu neuhvatljivom, zarobljenici tajne koja ih je spojila u bezvremenskom trenutku.
To je sila bez oblika i glasa, magnetska jeka koja odzvanja kroz njihove tišine, a ni sami ne znaju što je.
Poput dvije rijeke ponornice koje teku paralelnim dubinama zemlje, oni se ne spajaju na površini, ali dijele isti skriveni izvor i isti daleki, neizbježni ocean.
Ta ovisnost je mistična glad duše za vlastitim odrazom u ogledalu onoga drugoga, potraga za ključem zagonetke koju su zaboravili riješiti prije nego što su zakoračili u ovaj svijet.
Niti je on njezin, niti je ona njegova.
U toj rečenici leži sva tragična ljepota njihova postojanja.
Oni odbijaju posjedovanje, jer posjedovati znači omeđiti, a njihove su niti beskrajne.
Oni ne pripadaju jedno drugomu po ljudskim mjerilima.
Njihova sloboda ostaje netaknuta, a ipak su neraskidivo vezani u nevidljivoj potki svemira.
On ne drži njezino sutra, ona ne posjeduje njegove noći, pa ipak, u svakom otkucaju njihova odvojenog vremena živi prisutnost onog drugog, poput mirisa kiše koji ostaje u zraku dugo nakon što je oluja prošla.
I tako, dok se svijet vrti u svom neumoljivom ritmu obveza i zaborava, oni ostaju čuvari ove svete, neshvaćene tajne.
Kada svijeće utonu u mrak i kada se spuste magle zaborava, njihove će duše nastaviti postojati u tom bezimenom vječnom međuprostoru .
Jer neke su priče ispisane tintom zvijezda, stvorene da ostanu nedorečene, nedodirljive i čiste u svojoj mističnosti, dokle god bude srca koja umiju osjećati neizrecivo.
Maja Šiprak