TIHA RASKOŠ VLASTITE SJENE
Moja se nutrina, nekoć napučena galamom tuđih očekivanja i grozničavom jurnjavom za sjajnim krhotinama koje smo pogrešno nazivali uspjehom, polako smirila u neku vrstu prozirne, zaštićene uvale.
Promijenio mi se pojam luksuza.
On više nije u predmetima koji blješte pod umjetnim svjetlima salona.
On je u onom tankom, gotovo nevidljivom sloju mira koji se nataloži na duši kada utihnu svi nepotrebni glasovi.
Postao je on prostor između dva udaha.
Trenutak u kojem shvaćam da više ne moram nikamo stizati jer sam napokon, nakon dugih lutanja, doputovala sebi.
Dugo sam vjerovala da je život maraton na oštrim hridima i da se vrijednost žene mjeri količinom nakupljenog umora, no danas, s pogledom koji se odmara na morskom horizontu, razumijem da je istinski mir najskuplja svila koju mogu odjenuti.
To je onaj spori, dostojanstveni ritam dugačke kave dok se dan tek ljušti iz čahure sna, metafora odbijanja da budem samljevena u mlinu tuđe žurbe.
Prošla sam kroz hodnike vlastitih tuga, kroz sobe odjekujućih razočaranja i niska podmetanja koja su, poput sitnog pijeska u cipelama, činila svaki korak bolnim, ali upravo su te rane postale moji najpouzdaniji kompasi.
Naučila sam gledati iznad i iza njih, u onaj prostor gdje bol prestaje biti identitet i postaje tek dragocjena tekstura prošlosti.
Okrenuti leđa onome što me se ne tiče nije čin oholosti, već duboka higijena duha, vještina crtanja granica tintom koju više ničija ruka ne može izbrisati.
Postoji neka tiha, gotovo potresna ljepota u tome da te proglase staromodnom.
U svijetu koji se okreće poput vjetrokaza, izabrati stajati po strani čin je vrhunskog, gospodskog otpora.
Ne razumiju oni koji se povijaju kako vjetar puše da je najteže i najljepše ostati uspravna u vlastitoj tišini.
Uspravan u onoj nepripadnosti masi koja mi dopušta da ne pristajem na sve i da ne trošim svoje dragocjene riječi na one koji slušaju samo jeku vlastitog ega.
Biti tamo gdje se život živi s puno iskrenosti i osjećaja, to je moj novi, jedini priznati zemljovid.
Biram put kojim se rjeđe ide, onaj koji je možda zarastao u draču, ali vodi do bistrih izvora autentičnosti gdje moje srce više nije čitaonica za tuđe upute, već privatni arhipelag u kojem sama određujem plime i oseke.
Luksuz je, napokon, to saznanje da je sloboda u sitnicama: u mirisu soli na koži, u iskrenom osmijehu koji ničim ne trguje i u hrabrosti da se, unatoč svemu, ponovno krene ispočetka, ali ovaj put isključivo vlastitim, smirenim korakom.
Sada znam da biti istinski bogata znači imati luksuz ne posjedovati ništa što te posjeduje, dok tišina oko mene pjeva najljepšu ariju o povratku kući.
________________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak