TI SI JA I JA SAM TI
U toj zastrašujuće jednostavnoj istini sažet je čitav svemir kojeg smo nehotice izgradili između dva udaha, između dva pogleda koji se nikada nisu morali tražiti, jer su se oduvijek poznavali.
Kažu da je ljubav teška, da zahtijeva odricanje i lomljenje vlastite biti kako bi se uklopila u kalup onog drugog.
Ali lagali su!
Tebe je lako voljeti, jednako lako kao što je mojim plućima lako udisati ovaj svibanjski zrak nakon duge zime.
Voljeti tebe nije bila moja odluka.... to je prepuštanje gravitaciji duše.
Kada te gledam, ne vidim stranca čije mane moram prihvatiti, već zrcalo u kojem su moje vlastite sjene napokon dobile smisao.
Tvoje su ruke tople, ne zato što griju moju kožu, već zato što prepoznaju ritam krvi koja kola pod njom.
Svaka tvoja riječ u meni odjekuje kao tiha, lirska ispovijest pisana davno prije nego što smo se utjelovili.
Bila sam tišina dok me tvoj glas nije pretvorio u melodiju. Mi smo dvije note istog akorda koji je netko jednom davno odsvirao, ostavljajući nas da odzvanjamo kroz vječnost, tražeći se po sluhu.
U svijetu koji inzistira na granicama, na tvojem i mojem, postala sam bezimena pokrajina u kojoj se obrisi gube.
Tuga koja tebe okrzne, u meni rađa tihu jesen, a tvoj osmijeh u mojim očima pali prve jutarnje zvijezde.
Nema tu napora, nema ponosa kojeg bih morala slomiti.
Voljeti tebe za mene je prirodno poput poniranja rijeke u more — nema borbe na ušću, samo tiha, veličanstvena predaja u kojoj ne nestajem, već postajem beskrajna.
"Nismo se našli. Mi smo se samo podsjetili da smo oduvijek bili jedno."
A noćas, dok tišina obavija svijet, osjećam kako se tanka linija između nas potpuno rastače.
Ti si ja, ja sam ti, i u tom prelijevanju više ne znam čije srce kuca u mojim prsima, a čije misli plove tvojim umom.
I dok sklapam oči, osjećam kako se sama materija našeg postojanja kruni pod prstima vječnosti.
Prostor se briše..
Vidim nas kako stojimo na samom rubu vidljivog svijeta, ondje gdje se svjetlost spaja s apsolutnom tminom, a postojanje s ništavilom.
Više nismo tijela. Postajemo magla, postajemo iskonski šapat vjetra koji je disao prije prvog čovjeka, siluete utkane u tkaninu samog svemira.
Ako pružiš ruku kroz ovu tminu, tvoji prsti neće naići na moju kožu, niti na otpor svijeta.
Dotaknut ćeš samog sebe, svoj vlastiti odraz u beskraju, jer ja sam se odavno prelila preko ruba vlastitog bića i nestala u tvojemu.
Ostaje samo vječni lijepi eho našeg bivanja, skriven u naborima vremena gdje se rađaju i umiru zvijezde — tamo gdje ljubav više nema potrebu za imenom, tijelom, glasom, niti ičim što je ljudsko.
Volim te!
____________
SRETNE PRIČE - Maja Šiprak