TAJNA TIŠINE: SVETIŠTE UNUTARNJEG MIRA
U suton bučnih ljudskih taština, kada se obris svijeta rastače u magli prolaznosti, čovjek se neminovno nađe na raskrižju između vlastite biti i tuđih odraza. Postoji drevna, neispisana formula sretnoga življenja, tajanstveni kôd duše koji se ne uči iz knjiga, već iz tišine.
Ona nas uči najtežoj od svih vještina - ne mariti za jeku tuđih misli i ne krojiti vlastito ruho prema mjerama tuđih očiju.
Istinska mudrost započinje onog trenutka kada odlučimo podići nevidljive bedeme oko svoga bića, držeći se podalje od zaglušujuće svjetovne buke i sijača ispraznoga nemira.
Pronaći svoj mir u nekom skrovitom, zabačenom kutu svemira ne znači kukavički uzmak, već uzvišenu pobjedu.
To je stvaranje vlastite oaze iz koje se život promatra s blagotvorne, kontemplativne distance – poput mudrog kapetana koji s mirne hridi promatra hirovitost uzburkanoga mora.
Životni vijek je prekratak da bi se trošio na trivijalnosti.
Svoju dragocjenu, unutarnju energiju valja darovati samo onome što posjeduje istinsku težinu, onome što u sebi nosi klicu vječne ljepote.
U širokom, dostojanstvenom luku stoga treba zaobići beznačajne razgovore, te plitke tokove ljudskih riječi koje ne poniru u dubinu.
Maknuti se od pogubnog vrtloga zloglasnih priča „rekla-kazala“ imperativ je duhovne higijene, jer iz tog mulja natruha nikada ne može niknuti ništa plemenito ni čisto.
Međutim, kada čovjek jednom čvrsto odluči zakoračiti stazom punijeg, svjesnijeg postojanja, ne smije živjeti u zabludi da će mu netko krčiti put i uklanjati trnje.
Put buđenja nerijetko je posut još oštrijim hridima.
Naići će trenuci gustog mraka, teški i olovni, kada će se u srce uvući umor, a želja za odustajanjem postati gorki suputnik koji šapuće da je lakše prepustiti se struji i pustiti da sve teče maticom slomljenih jedara.
No, upravo u tom procjepu sumnje rađa se istinski čovjek.
Život se ne smije tek pasivno podnositi
- on se mora živjeti punim, nezatomljenim plućima, bez sjetnog osvrtanja prema sjenama prošlosti.
Zašto pristati na polovičnost?
Čemu mrvice postojanja, čemu okrnjena radost i razvodnjena tuga?
Od života treba tražiti isključivo ono što je kristalno iskreno, nepatvoreno i duboko, nikada ne pristajući na pogodbe koje skrnave svetište duše.
I tako, krug se zatvara tamo gdje je i započeo – u tišini koja jedina zna odgovore na sva nepostavljena pitanja.
Tko uspije utihnuti svijet unutar sebe, taj više ne osluškuje prolazne vjetrove ljudskih sudbina.
On postaje jedno s vječnošću, samozatajni čuvar vlastitog plamena koji blista u tmini, slobodan od svega, a bogat svime što je neprolazno.
______
SRETNE PRIČE – Maja Šiprak