SREBRO U DNU ZRCALA: INVENTURA TIŠINE
Tuga nije događaj!
Podstanar je u prostranstvima našeg bića, siva čipka koja se hvata za rubove stvari koje smo nekada nazivali svojima.
Ona dolazi bez krika, s onom upornom, staračkom skromnošću koja je zapravo najteži oblik opsade.
U toj geometriji samoće, ona je prodavačica uvelih cvjetova na uglu ulice kojom više nitko ne prolazi, ali njezina sjena pada točno tamo gdje mi pokušavamo izgraditi privid sunca.
Postoji u tom njezinom stajanju uz rub našeg stola nešto duboko ponižavajuće i istovremeno sveto.
Ona ne traži milostinju, ona traži priznanje vlastitog odraza u našim zjenicama.
Pretvarati se da je ne primjećujemo, to je jedina preostala disciplina dostojanstva.
Gledati kroz nju, u bjelinu zida ili u prazninu šalice, dok ona cvili onim muklim, unutarnjim glasom koji odjekuje u kostima.
To je hod po oštrici!
Tuga je strpljiva!
Zna da je vrijeme na njezinoj strani.
Ako joj pokloniš samo mrvicu pažnje, jedan drhtaj vjeđe koji odaje da si je čuo, ona više ne odlazi. U krilo ti spušta čitavu korpu teškog, ljepljivog mirisa prolaznosti, onu vrstu tereta koji se ne nosi rukama, već srcem koje je odjednom postalo preveliko za vlastite grudi.
Biti galantna mušterija takve prodavačice znači pristati na doživotno stanarstvo u njezinu mraku.
Tuga ima pamćenje koje nadilazi zaborav,
Pamti lica onih koji su joj jednom, iz puke slabosti ili suviška otmjenosti, dopustili da im dotakne ruku. Jednom kad tvoj lik uđe u njezinu arhivu izgubljenih koraka, ona te više nikada ne zaobilazi.
Postaješ njezina stalna adresa, njezino utočište u svijetu koji se prebrzo kreće da bi primijetio njezinu pogrbljenu sjenu.
Naši su životi tada tek niz bilješki na margini njezine velike, tamne knjige, krhotine u zrcalu koje se više ne pokušava sastaviti, jer je u lomovima sadržana jedina preostala istina.
U suton, kada se granice između predmeta i njihovih sjena sasvim rastope, shvaćam da je tuga zapravo jedini autentični rukopis koji nam preostaje.
Ona se ne briše, ona se taloži kao srebro na dnu starog ogledala, sloj po sloj, dok ne postane neprozirna membrana kroz koju gledamo svijet.
Njezin je kôd sofisiticiran i okrutan, ne traži ime, jer ona je sâm prostor koji nastanjujemo.
U toj mističnoj tišini, gdje se miješaju miris prašine i dalekih, neisplakanih mora, tuga prestaje biti prodavačica i postaje sâm miris koji ostaje u zraku nakon što se ugase sva svjetla.
Mi smo njezina vječna korespondencija, pisma bez primatelja koja se neprestano ispisuju na rubu sna, tamo gdje cvijeće u njezinoj košari više nema boju, već samo težinu neizgovorenog imena koje odzvanja u praznim sobama našeg sjećanja.
STOME TIŠINE / Zapis na rubu loma @ Maja Šiprak