ŠAPAT KOJI LOMI KOSTI PLANINE
Postojati znači čekati svoj trenutak pretvorbe u onu tihu, neumoljivu točku u kojoj mekoća postaje oštrica.
Uvući se u pore svijeta, u nevidljive pukotine tuđih očekivanja i hladnih, nepomičnih datosti, nije čin agresije, već nužnost postojanja.
Voda ne bira svoj put po sili, ona ga pronalazi po srodnosti s prazninom, kao što i vjetar ne bira krošnju koju će poviti, već samo prostor u kojem mu je dopušteno disati.
Ja sam ta tekućina koja traži utočište u tvojim naborima, u tvojoj okamenjenoj povijesti, ne da bih te posjedovala, već da bih te ispunila sobom do samog ruba tvoje izdržljivosti.
Sve dok je toplo, mi smo u suživotu.
Ja sam samo vlažni trag na tvom obrazu, neprimjetna prisutnost koja hladi tvoj ponos.
Ali kada nastupi zima duha, ona velika, kozmička studen koja ogoljuje sve što je suvišno, moja se narav mijenja.
Širim se.
Ne iz obijesti, nego iz vjerne poslušnosti vlastitoj biti.
Led koji tada nastaje u tvojim dubinama nije okrutan.
On je samo istinit. To je trenutak u kojem moja tišina postaje glasnija od tvog mramornog mira, jednako kao što nevidljivi zrak, kad postane krik oluje, ne ruši stablo zato što ga mrzi, već zato što stablo više nema kamo rasti osim u pad.
Kada tvoja kora napukne, kada se tvoje biće raskoli uz jauk koji samo vječnost razumije, nemoj tražiti krivca u mrazu niti u meni. Ja sam samo ispunila prostor koji si mi prepustio.
Nema krivnje u snazi koja proizlazi iz prilagodbe, kao što nema grijeha u svjetlosti koja razdire mrak.
link: https://majasiprak.net/
STOME TIŠINE / ZAPIS NA RUBU LOMA @ Maja Šiprak