SUTON NA DLANU
Postoje tišine koje su preteške za ramena, kao i provalije u grudima koje se ne mogu premostiti logikom niti zatrpati zaboravom.
Čovjek je, u svojoj srži, krhka arhitektura sna i praha, odnosno biće koje katkad krvari prema unutra, skupljajući u sebi neizgovorene oluje i teške metale svakodnevice, sve dok ne postane stranac u vlastitom krvotoku.
No, put prema iscjeljenju počinje tihim, gotovo molitvenim priznanjem da je ranjivost naša najčišća odlika.
U tom lutanju kroz vlastite sjene, ne postoji ništa tako ljekovito, tako duboko ljudsko, kao imati utočište u drugom biću.
Imati svoju osobu, onaj tihi svjetionik u magli, znači imati svjedoka svog postojanja koji ne traži objašnjenja.
Postoji neizreciva ljepota u trenutku kada se prsti isprepletu, imati nekoga da te primi za ruku znači ponovno se usidriti u stvarnosti.
Taj dodir je tajni kod, drevna liturgija koja kaže: Nisi sam u ovom beskraju. To je alkemija povratka, gdje se dva otkucaja srca sinkroniziraju, a tvoja bol prestaje biti tvoja sudbina i postaje tek poglavlje koje dijeliš.
Ipak, ljudski je dodir tek uvertira u širu katarzu.
Kada pogled probije membranu sobe i sretne se s nebom, drama ega se rastače.
Tamo, u safirnim dubinama koje ne poznaju naše ljudske mjere, sve naše tjeskobe postaju tek neznatni treptaji krila.
Priroda posjeduje iscjeljujuću ravnodušnost.
Vjetar ne pita za tvoje rane, on ti samo raznosi misli.
Voda te ne moli da budeš jak, ona te uči kako teći oko hridi.
Osluškivati svijet znači shvatiti da je tvoj drhtaj samo nota u simfoniji koja nikada ne griješi.
Ti si dio velikog disanja kozmosa, nit u tkanju koje se neprestano obnavlja.
Kada prsti napokon dotaknu papir, pisanje postaje egzorcizam tinte. Prenijeti osjećaj na bjelinu znači omeđiti ponor, oduzeti mu moć beskonačnosti i pretvoriti ga u artefakt prošlosti.
A onda, u trenutku najdublje tišine, dolazi najteži i najprofinjeniji čin: otpuštanje.
Sve pustiti.
Jer, kao što rijeka ne može zadržati svoj val, tako ni mi ne smijemo okivati tugu koja želi postati sjećanje.
Sve je podložno zakonu plime i oseke. Ono što te danas guši, sutra će biti samo srebrena magla na horizontu.
U tom mističnom tkanju postojanja, mi smo tek sjenke koje uče kako voljeti vlastitu sjetu, dok ne postane prozirna.
Na kraju, u onoj sofisticiranoj točki gdje se krik pretvara u dah, shvaćamo da ništa nije izgubljeno.
Bol je bila samo sjenka svjetlosti koju još nismo znali imenovati, a svaki naš uzdah bio je korak prema vječnosti koja nas je oduvijek čekala, strpljiva i nijema, kao nebo iznad naših glava.
STOME TIŠINE/ZAPISI NA RUBU LOMA @ Maja Šiprak