NEGATIV VJEČNOSTI
Zatvaram oči i vidim odbljesak nečeg što se otimalo nestanku.
Gledam nepomičnu sjenu na zidu, portret zarobljenog trenutka.
Što smo mi ovdje, doista?
Samo fosil jedne sekunde koja je prebrzo prošla.
Sjećam se daha, tog trena kad je svijet, na čas, pristao da se zaustavi.
U fotografiji postoji okrutna nježnost.
Ona je poput poljupca u čelo prije odlaska; prepoznaje smrtnost, a ipak nudi vječnost.
No, kakvu vječnost?
Vječnost bez daha, vječnost bez sutra, vječnost koja se nikada neće promijeniti.
To je prevara, ali prevara kojoj žudim povjerovati.
Sve se mijenja.
Tijelo, snovi, gradovi.
Ali ova slika ostaje.
Gleda me nekim drugim očima, očima koje su vidjele ono što ja više ne mogu vidjeti.
Vidjele su nade koje su se ugasile, strahove koji su se ostvarili.
Ona je zrcalo mojih bivših ja.
Osjećam čežnju za nečim što nije nepomično, što ne može biti uhvaćeno u okvir.
Čežnju za nečim živim, nečim što se mijenja i raste.
Čežnju za blizinom koja nije zamrznuta u vremenu.
To je želja da ne budem samo promatrač vlastitog života, već da budem sudionik.
Želja da pobjegnem iz ovog zatvora vječne sekunde i da se izgubim u rijeci vremena.
Želja da budem s tobom, živa, željena i prisutna u tvojim rukama, u tvojem zagrljaju koji nudi utočište od svih prljavih prstiju ljudskih.
S tobom, koji razumije š život u svoj njegovoj krhkosti i ljepoti, i koji osjećaš tu istu glad za nježnosti koja mene prožima.
Želim osjetiti tvoj dodir, potvrdu postojanja, koja nadrasta riječ i sliku.
Bliskost koju oboje intenzivno osjećamo, a ne može se uhvatiti objektivom.
Ona se doživljava prisutnošću, uronom oka u oko, spava u našim dlanovima i daruje se dodirom.
Da, u toj nepomičnosti, u tom negativu vječnosti, najviše od svega želim biti s tobom.
Ne kao portret, ne kao sjećanje, već kao živo biće koje diše, osjeća i raste uz tebe.
Želim da se naši trenutci ne zamrznu, već da se prelijevaju jedan u drugi, poput boja na nebu, stvarajući sliku koja se neprestano mijenja, sliku koja je živa, sliku koja smo mi.
U tvojoj blizini, vrijeme ponovno teče.
I to je jedina vječnost koja mi je potrebna.
STOME TIŠINE / Zapisi na rubu loma @ Maja Šiprak