SVJETLOPIS NEIZGOVORENOG
Srcem mjerim prostor i vrijeme, rezultat je uvijek isti – ljubav!
U sumraku koji se uvlači u pukotine sjećanja, više ne tražim oslonac u opipljivim rubovima svijeta,
Ne polažem dlanove na hladne zidove soba koje sam nastanjivala , niti brojim korake po istrošenim stubištima bjegova.
Postoji trenutak kada instrumenti razuma zataje i kada ostaje samo onaj ogoljeni, unutarnji kompas. Tim srcem, tom kucajućom membranom koja pamti miris bakine kuhinje i okus dalekih kiša, mjerim prostranstva koja ne stanu u atlase.
Prostor za mene više nije udaljenost između dva grada, niti kvadratura samoće u kojoj šutim. On je volumen čežnje, rastezljiv i dubok, koji se širi onoliko koliko se usuđujemo prisjećati.
Moja soba nema zidove dok mislim na tebe.
Ona postaje obala, ulica u tuđem gradu, onaj kutak usana koji se izvija u neizgovoreno ime. To je mjerenje koje ne poznaje kilometre, već samo intenzitet prisutnosti koja probija beton i vrijeme.
A vrijeme poput neumoljivog arhivista naših poraza gubi svoju linearnu oštrinu.
Ne mjerim ga kazaljkama koje sijeku dan na komadiće zaborava, već ritmom krvi koji uspori pred ljepotom ili ubrza pred strahom od gubitka.
Moje je vrijeme kružno, ono je stalno "sada" u kojem se miješaju djetinjstvo i zrelost, miris majčinih dlanova i tvoj posljednji pogled.
Satovi su tek varka za one koji se boje vječnosti, no unutra, u tom tihom laboratoriju duha, svaka sekunda u kojoj smo istinski postojali traje duže od stoljeća ravnodušnosti.
I dok tako, bez daha i bez odmora, premjeravam te koordinate svog postojanja, spoznaja me pogađa s preciznošću stare, davno pročitane knjige: rezultat je uvijek isti – ljubav.
To nije ona bučna, paradna riječ s plakata, već ona fina, prozirna nit koja drži na okupu sve moje razasute krhotine, sva moja pisma bez adrese i sve moje tišine koje su, zapravo, bile razgovori s tobom.
I dok se večer polako pretvara u modru baršunastu zavjesu, osjećam kako se mjerenja privode kraju, ne zato što je nestalo prostora ili vremena, već zato što je mjera ispunjena do ruba.
Postoji neka mistična, gotovo sakralna nada u tom vječnom rezultatu; ona je onaj tihi sjaj koji ostaje na dnu zjenice kad se svjetla ugase.
Ljubav je posljednja točka na horizontu koju oko dotakne prije nego što utone u apsolutni mir.
Ona je svjetionik koji ne troši ulje, već samu esenciju našeg trajanja, pretvarajući svaki naš "zbogom" u jedno nevidljivo, ali vječno "tu sam".
U tom smiraju, dok se granice mog bića stapaju s beskrajem, shvaćam da nismo mjerili svijet da bismo ga posjedovali, već da bismo naučili kako mu pripadati.
Put je oduvijek bio upisan u dlanove, a cilj je bio sadržan u prvom otkucaju - ostati budan u ljubavi, do posljednjeg daha vremena.
STOME TIŠINE / Zapisi na rubu loma @ Maja Šiprak