ANATOMIJA VLASTITE SJENE
Najopasniji protivnik ne nosi oklop niti podiže glas.
On nema lice stranca kojeg sretnemo na vjetrovitom uglu ulice, već stanuje u tihim međukatovima našeg bića, u sobama u koje rijetko zalazimo jer su tamo sjećanja previše prašnjava, a svjetiljke pregorjele.
I da, on djeluje iznutra, uporno, poput vlage koja rastače zidove stare obiteljske kuće dok se mi, u djetinjoj zabludi, bavimo samo bojom fasade.
Promatram prilike koje nam dolaze u susret,
One klize po mirnoj površini naših želja kao brodovi s mirisom nepoznatih obala, a onda se, u presudnom trenutku kada bi trebali baciti sidro, rasplinu u sivoj izmaglici.
Postoji tajni dogovor između horizonta i naše unutarnje tame – nevidljivi kočničar koji živi u našem krvotoku i zaustavlja nas prije svakog cilja.
Prisutni su i obrasci koji nisu ništa doli istrošene staze kojima koračamo iz navike, čak i kad vode u slijepu ulicu.
Ti obrasci troše snagu kao što napukla vaza gubi vodu – kap po kap, dok cvijeće naše volje ne klone. To je tiha erozija smisla.
Dugo gradimo tvrđave uvjerenja da su drugi ti koji zaključavaju vrata, da je svijet okrutan, a vrijeme nenaklonjeno.
Lakše je podnijeti nepravdu svijeta nego tihu spoznaju da smo sami sebi bili najstroži tamničari.
Tek kasnije, kad se pogase svjetla ambicije, shvatimo da su ključevi cijelo vrijeme bili u našem džepu, ali smo se bojali posegnuti za njima.
U stvaralaštvu se taj unutarnji neprijatelj pretvara u živu ranu koja uvijek krvari.
Pisanje nije čin trijumfa, već neprestano krvarenje na bjelinu papira, pokušaj da se izmjeri dubina vlastitog ponora.
Autor ne stvara iz snage, već iz te rane koju sam neprestano otvara, bojeći se da bi iscjeljenje značilo i kraj umjetnosti.
Slično je i u odnosima!
Gradimo krhke konstrukcije od stakla koje često sami razbijamo prije nego što ih itko drugi dotakne. Bojimo se punine, pa u bliskost unosimo sumnju kao otrov, sabotažu koja nema ime, ali ima miris propuštenih vlakova.
Navlačimo teške zavjese upravo kad sunce izlazi, uvjereni da ne zaslužujemo svjetlo.
Zar svatko od nas ne teži upravo bliskosti, onom momentu kad shvatimo da smo se utisnuli u drugo živo biće, i da nas to biće prihvaća i grli puninom svoje duše.
Čovjek je često sam sebi najuža soba, kavez izgrađen od vlastitih odustajanja.
Tek kad prestanemo kriviti vanjske vjetrove za brodolome koje smo režirali u mirnoj luci, možemo se nadati iscjeljenju.
Istinska hrabrost nije u pobjedi nad drugima, već u onom bolnom trenutku kada se usudimo pogledati u vlastito ogledalo i šapnuti sebi:
„Oprosti mi što sam ti stajala na putu.“
***
STOME TIŠINE / Zapisi na rubu loma @ Maja Šiprak