SVJETLOST KOJA OSTAJE
Postoje stvari koje ne možeš pohraniti ne možeš složiti u ladicu, zaključati, čuvati pod staklom prašine i zaborava.
Postoje stvari koje ne možeš pohraniti ne možeš složiti u ladicu, zaključati, čuvati pod staklom prašine i zaborava.
Ljubav je jedna od njih! Ona živi samo dok teče, samo dok prolazi kroz ruke i ostavlja trag toplinom, a ne pritiskom.
Kad je pritisnemo, ona postaje nešto drugo: potreba, strah, kontrola — ali više nije ljubav.
Ljubav je, u svojoj najdubljoj biti, vrhovni dar upravo zato što se ne može zaraditi ni prisvojiti.
Može se samo primiti i dati.
A davanje je vještina koja se uči godinama, nekad cijeli život, i koja zahtijeva nešto što rijedak čovjek rano spozna: da možeš
dati samo ono što zaista imaš u sebi.
dati samo ono što zaista imaš u sebi.
Ne ono što bi htio imati.
Ne ono što drugi od tebe očekuju.
Pravo davanje izvire iz punine, ne iz praznine koja se tobože želi popuniti drugačijim oblikom pohvale.
Tko daje iz straha od gubitka, tko daje da bi bio voljen, tko daje da ne bi ostao sam — taj ne daruje, taj trguje.
I transakcija, makar bila obložena nježnošću, ne grije dugo.
Dobrota je tlo iz kojeg ljubav raste kao što biljka raste prema prozoru — bez napora, bez prisile, prema onom što daje život.
Dobrota je tlo iz kojeg ljubav raste kao što biljka raste prema prozoru — bez napora, bez prisile, prema onom što daje život.
Dobrota nije sentimentalnost.
Nije sladunjavost ni lagano klizanje po površini tuđe boli.
Dobrota je odluka — tiha, ponovljena svaki put iznova — da vidiš čovjeka ispred sebe, da ga vidiš čak i kad je neuredan, čak i kad je
zahtjevan, čak i kad te razočara.
zahtjevan, čak i kad te razočara.
Vidiš ga i ostaneš.
To ostajanje, to ustrajanje u viđenju — to je srž dobrote, i od nje ljubav uzima oblik.
Ali ljubav bez unutarnjeg mira postaje požar koji misli da grije, a zapravo spaljuje.
Ali ljubav bez unutarnjeg mira postaje požar koji misli da grije, a zapravo spaljuje.
Koliko je odnosa propalo ne zbog nedostatka osjećaja, nego zbog nemira koji je živio u srži jednog ili oba čovjeka — nemira koji se
hranio pažnjom, blizinom, potvrdom, a nikad se nije zasitio.
hranio pažnjom, blizinom, potvrdom, a nikad se nije zasitio.
Unutarnji mir nije ravnodušnost.
Nije hladan odmak koji čovjeka čini sigurnim od boli.
Unutarnji mir je ona čudna vrsta spokoja koja dozvoljava da te nešto duboko dotakne, da te trese, da te raduje i žalosti i da ipak ostaneš cijel.
Da se ne raspadneš. Da znaš tko si kad voliš, i da ti ta spoznaja ne opadne s prvom neizvjesnošću.
Nešto je sveto u susretu dvoje mirnih ljudi.
Nešto je sveto u susretu dvoje mirnih ljudi.
Kad se dva čovjeka koji su pronašli, svaki za sebe, neku vrstu unutarnjeg tla — sretnu i odluče izgraditi nešto zajedničko, to nije ljubav iz nužde ni ljubav iz straha od samoće.
To je izbor činjen iz slobode, i zato je on jedini koji može trajati.
Ne zato što je lak — jer nije — nego zato što ima korijene.
Ne zato što je lak — jer nije — nego zato što ima korijene.
Jer ono što je izraslo na dobru tlu, ono što je zalijevano davanjem a ne uzimanjem, ono što je osjenčano mirom — takvo drvo se može saviti na vjetru a da se ne slomi.
I možda je tu, u toj slici drveta koje se savija i vraća, cijela tajna ljubavi kao vrhovnog dara:
ona nije nepokretna,
ona nije laka,
ona nije bez rana
ali ona uvijek, uvijek
zna put natrag
prema sebi.
· ·
I možda je tu, u toj slici drveta koje se savija i vraća, cijela tajna ljubavi kao vrhovnog dara:
ona nije nepokretna,
ona nije laka,
ona nije bez rana
ali ona uvijek, uvijek
zna put natrag
prema sebi.
· ·
___________________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak