SVJETIONICI BEZ SJAJA
Postoji jedna tiha, otmjena tragedija u onome tko daruje previše.
To je trenutak kada duša, u svojoj mahnitoj želji da bude utočište, postane ruševina.
Vjerujemo, naivno i duboko, da će naša unutrašnja vatra ugrijati one koji su odabrali zimu, ne sluteći da se neki mrazevi ne tope ljudskom toplinom.
Kada srušiš vlastite zidine da bi nekome sagradio dom, a on u tebi vidi samo usputno svratište, događa se lom koji nema zvuka.
Ulažeš vrijeme koje je tvoj jedini istinski imetak, trošiš energiju koja je tvoj dah, daješ sve dok ti dlanovi ne ostanu prozirni od istrošenosti.
Ipak, tišina s druge strane ostaje nepromijenjena.
U tom procjepu između mojeg više i tvojeg ništa krije se najokrutnija, a ujedno i najoslobađajuća istina.... ne možeš probuditi onoga tko uživa u snu o vlastitoj nedodirljivosti.
Njihova praznina nije tvoj neuspjeh.
Ona je njihov domet.
Postoje ljudi koji su jednostavno premali za tvoju beskonačnost.
Luka u kojoj se ne moli za prisutnost
Istinska bliskost ne poznaje napor.
Ona ne zahtijeva da se smanjiš kako bi stao u tuđi dlan.
Ona se događa u onoj neiskvarenoj, gotovo dječjoj lakoći – u kavi koja te čeka bez pitanja, u glasu koji ne kalkulira s tišinom, u pogledu koji ne samo da te gleda, već te doista vidi.
Tražiti ljude s kapacitetom zapravo znači tražiti one koji su dovoljno hrabri da budu ranjivi.
To su duše koje ne žive po nacrtima, već po otkucaju srca.
S njima život prestaje biti bojno polje na kojem dokazuješ svoju vrijednost i postaje vrt u kojem se raduješ sitnicama jer u njima vidiš odraz vječnosti.
A na samom rubu spoznaje, tamo gdje prestaje riječ, a počinje slutnja, shvatit ćeš... tvoja ljubav nikada nije bila namijenjena onima koji je ne znaju nositi.
Ona je bila tvoj put prema sebi.
Kad se konačno odmakneš od onih koji te nisu znali čitati, primijetit ćeš čudesnu tajnu – tvoj sjaj nije utihnuo, samo je prestao obasjavati pustoš.
U tom svetom miru, tvoje srce ponovno uči živjeti, ne kao žrtva na oltaru tuđe ravnodušnosti, već kao zvijezda koja svijetli svojim vlastitim, neugasivim unutarnjim nebom.
Tamo gdje se daje i uzvraća, tamo gdje je zagrljaj jedina potrebna molitva, počinje sve ono vrijedno življenja.
___________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ Maja Šiprak