Svetište neizgovorenih odjeka

Svetište neizgovorenih odjeka

​Prije nego što je prva riječ uopće pokušala ublažiti nepreglednost praznine, postojala je samo bezvučna, beskrajna tmina, odnosno prostor u kojem su se duše dozivale po jedva primjetnom, drhtavom titraju svemira.
U toj praiskonskoj magli, gdje se i sama svjetlost tek učila progovarati i gdje se vrijeme mjerilo tek otkucajima još nerođenih zvijezda, potajice su se tražila dva tajanstvena, uviruća toka postojanja.
On, sačinjen od nepreglednih i neustrašivih dubina, noseći u svojoj utrobi tišine koje nisu puko odsustvo zvuka, već teški, zreli i sveti talog svih neizrečenih milenija.
Ona, satkana od vatre, čežnje i pradavnih sjećanja, noseći ožiljke što još uvijek živo podrhtavaju i bole pod nježnim dodirom nevidljivog vjetra, tjeskobne, a opet veličanstvene pečate ranjivosti koja odbija postati zaborav.
Njihov je susret bio zapisan u zvijezdama mnogo prije nego što su im se tijela pronašla na ovoj zemlji.
Bio je to nečujni, lomljivi krik dviju samoća koje su se konačno prepoznale u tami.
​Njihov susret je bio tiho preklapanje dvaju tajanstvenih pejzaža.
U svijetu koji se guši u buci praznih slogova, njihova najdublja spoznaja leži u sposobnosti da slušaju ono što ostaje izvan dosega jezika.
Slušati ne riječi, već bezdan između njih i čuti nečujni damar tuđe patnje koji odzvanja u komorama vlastitoga srca, umijeće je onih koji se ćute bezglasno.
To je umjetnost gledanja onda kada se mrak čini potpunim, kada osjetila odustanu od forme, a unutarnji vid preuzme kormilo postojanja.
U toj apsolutnoj tmini, gdje se naizgled ništa ne vidi, razotkriva se najčistije postojanje duše.
​Voljeti, stoga, ne znači tražiti utočište u mirnim lukama bezdušne ugodnosti.
Ljubav je mukotrpan, sveti zanat pretvaranja vlastitih pukotina u prolaze za svjetlost.
Ona zahtijeva odvažnost da se ostane prislonjen uz drugoga i onda kada se oluje čine nepobjedivima, kada se dodir čini hladnim, a staza neizvjesnom. Naučiti voljeti u takvim trenucima znači prekoračiti vlastiti ego i prihvatiti da je ranjivost jedini pravi oblik snage.
Jer u onim trenucima kada se sve raspada pod težinom postojanja, kada se ogole svi prividi i utihnu kratkotrajni ushiti, razotkriva se jedina nepokolebljiva istina.... ljubav nije emocija koja prolazi, već supstanca koja ostaje.
Ona je neuništivi ostatak naše biti kada prođe sve što se dalo spaliti.
​Na koncu, kad se zavjesa vremena spusti i kad se svi ljudski glasovi pretvore u prah, njegova tišina i njezini ožiljci više neće biti znaci razdvojenosti.
Postat će jedinstvena mapa kroz koju se svemir vraća samome sebi.
Između njegova bezvučnog ponora i njene iscjeljujuće boli rađa se treća dimenzija, nevidljivi most satkan od tvari koja ne podliježe raspadanju.
I dok se zvijezde polagano gase na rubovima beskraja, u samoj jezgri njihova stopljenog bića i dalje tinja onaj nečujni, praiskonski dah, dokaz da je ljubav jedina svjetlost koja nastavlja svijetliti i nakon što se ugase svi poznati svjetovi.

Plejada pamti Maja Šiprak