SVE ŠTO SE TROŠI UJEDNO I SJAJI
Postoji sat koji ne kuca.
Leži u ladici, ispod pisama koja nikad nisam poslala, između dviju fotografija koje sam prestala gledati jer su me počele boljeti previše i premalo istovremeno.
Ne znam je li uistinu sat zlatan — možda je samo presvučen nečim što nalikuje zlatu, kao što su i neka sjećanja presvučena nečim što nalikuje istini.
No kad ga uzmem u ruku, on teži kao godina.
Prolaznost ne dolazi kao oluja.
Dolazi kao prozor koji se polako zamagljuje — jednog jutra ne vidiš više detalje, samo obrise. I pitaš se je li to zbog rose na staklu ili zbog tebe.
Uvijek je malo i jedno i drugo.
Treba naučiti živjeti s tim da neke stvari koje posjedujemo zapravo ne posjedujemo, nego ih samo na kratko nosimo, kao posudbu iz knjižnice svemira koji nema radno vrijeme ni podsjetnike.
Ono što me proganja nije sam gubitak već to što se pravi trenuci uvijek dogode u nekim rubnim, nespremnim momentima, u sredini rečenice, na izlasku iz tramvaja ili gledajući nečije ruke dok nešto rade.
Istinska emocija nikad ne dolazi najavljena!
Ona se pojavi u procjepu između dva daha, u sekundi koju već trošimo na nešto drugo.
Cijeli život učimo biti prisutni, a prisutnost nas napušta čim je izgovorimo naglas.
Zlatni sat koji ne kuca nije pokvaren.
On je samo prestao biti rob linearnog.
Možda me podsjeća da svaki tren koji proživimo s punim srcem nije potrošen već ostaje negdje utisnit, kao otisak dlana u mekanoj glini, čak i kad glina stvrdne i postane nešto što više ne prepoznajemo kao vlastito.
Na kraju, možda niti ne tražimo vječnost.
Tražimo samo onaj jedan trenutak koji će se, kad sve prođe, pokazati da je bio dovoljan.
Taj trenutak već jest — negdje iza nas, u ladici ispod pisama, tik uz sat koji čeka da ga netko ponovo navije, ili da ga netko — konačno — pusti da stoji.
___________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE / -Maja Šiprak