SUTON DVIJU BUKTINJA
U tami gdje se gubi lažni sjaj
ne tražim od tebe da budeš bez mane,
budi tek prostrano nebo,
koje kroz oluje vida moje rane.
Gledam te ogoljenog bez oklopa
u odrazu tvojem gdje se svemir plete,
nismo dva dijela što se slijepo traže,
već cjeloviti svijetovi što u mraku svijetle.
U tvojoj tišini moja riječ ne sahne,
sloboda je spona što nas tiho veže
ne pijem tvoju dušu da ublažim žeđ,
dok se naše sjene u suton sljubljuju
Nisam tvoj ponor, niti ti moj spas,
svak svoju vatru nosi u dlanovima
i kad noć u prah pretvori nam glas,
mi ostajemo svjetlo u novome danu.
Kad se ugase sve vidljive staze,
a vrijeme zaboravi imena i lica,
ostat će šapat u kozmičkom tkanju
duše nam se nisu stopile...
iako su bile jedno.
Maja Šiprak