STRANKINJA U GOMILI
Oduvijek sam bila tkana od nekih drugačijih niti, odveć tankih i krhkih za grubo sukno ovoga svijeta.
Ne uklapam se lako pod ove svodove, niti se moje tišine rimuju s bukom koja me okružuje.
Promatram ljude koji prolaze pokraj mene kao sjenoviti obrisi na magli.
Ne razumijem njihove korake, a još manje oni umiju pronaći put do mojih skrivenih obala.
Strana mi je ova arhitektura postojanja u kojoj ljudska tijela obitavaju tik uz jedno drugo, dok im duše ostaju nijeme, nepomične i lišene jeke.
Sebe prepoznajem kao stranca u toj pustinji prividne blizine.
Umori me, nasrtljivo i do kosti, ta svakodnevna kazališna predstava u kojoj se od mene traži da navučem krinku ravnodušnosti, kako ne bih bila previše osjetljiva.
Riječi koje tada razmjenjujemo tek su prazne ljušture, a gluma da mi je svejedno polako mi izjeda supstancu.
Moje samotnjaštvo nije kazna, ono je moje utočište.
Nije mi, stoga, teško boraviti u vlastitoj tišini.
U njoj sam barem cjelovita.
Teško je, međutim, sjediti za stolovima koji pucaju pod težinom raskoši i glasnih glasova, dok te oči preko puta promatraju, a zapravo te uopće ne vide. To su oni trenuci kada shvatiš da najgora, najhladnija samovanja ne stanuju u praznim, napuštenim sobama.
Ona, paradoksalno, bujaju upravo ondje gdje je privid života najgušći — za punim stolovima, među ljudima koji dijele prostor, ali ne i bitak.
U meni, unatoč svemu, tinja tiha, tvrdoglava čežnja.
Nedostaje mi netko tko bi u mojoj blizini zaboravio na štitove.
Netko čije bi se lice razvedrilo mojim dolaskom, tko bi me podupro kada mi se koljena zatresu pod teretom vlastitih neizgovorenih svjetova, i tko bi me volio onako kako moja narav želi — bez uvjeta i prepravljanja.
Čeznem za glasom koji bi me pozvao upravo u onim satima kada se najglasnije pravim jaka, kada moja vanjština glumi neprobojnu utvrdu.
Netko tko posjeduje onaj rijedak dar da uoči pukotinu u mom osmijehu…, netko tko vidi da se smijem, dok mi oči istovremeno nemirno trepere poput svijeća na vjetru.
Nisam nikada tražila bajke, ni dvorce od pijeska, ni prinčeve izblijedjelih mitova.
Tražila sam tek nekoga svog.
Biće s kojim bih mogla, bez straha od nerazumijevanja, podijeliti ovu tihu nježnost što mi se skuplja u grudima, ovu rijetku radost i sam život, u svoj njegovoj ogoljenoj ljepoti.
I dok večer rastače obrise moga grada, shvaćam da tražim esenciju.
Možda je moj dom oduvijek bio u onom neizrečenom, u prostorima između dva udaha, gdje se susreću duše koje su preboljele svijet.
Čekam onoga tko zna čitati tminu, jer tek u njoj, skriven od pogleda neukih, gori moj pravi, neugasivi plam.
Jer ja sam čekati znala kao nitko na svijetu..
___________
SRETNE PRIČE - Maja Šiprak
