Srebrna nit našeg sada
Dan se polako gasi, poput svijeće koja je dogorjela do samoga ruba, a nebo, beskrajna pozornica nad nama, presvlači svoje modre halje u baršunasti mrak. Zvijezde se pale jedna za drugom, poput sitnih iskri rasutih po tišini, i dok njihov daleki sjaj dotiče noć, u svome domu osjećate samo dah koji ulazi i izlazi iz vaših pluća. Ta nevidljiva nit, taj tihi ritam života, jedino je što vas u ovom trenutku veže uz svijet.
Između posljednje svjetlosti dana i prvoga daha noći nalazite se na jedinom mjestu koje uistinu postoji. To je ono sada o kojemu je Gabriel García Márquez pisao kao o jedinoj točki u kojoj se susreću prošlost i budućnost. Nema vas u jučer, niti u sutra. Postojite samo ovdje – u ovome dahu, u ovom otkucaju srca koji bez riječi potvrđuje da ste živi.
A ipak, ljudska je duša satkana od sjećanja.
Ona nas vraća u djetinjstvo, u vrijeme kada je svijet mirisao na beskraj, kada je svaka priča bila zaklon od svega što nismo razumjeli. Bez daha smo pratili sudbine junaka, plakali nad njihovim gubicima i radovali se njihovim pobjedama, ne sluteći da jednoga dana i sami postajemo priča koju živimo.
Neka su poglavlja našega života ispisana smijehom, druga su natopljena suzama. Neki ljudi ostanu do posljednje stranice, a neki uđu tek na nekoliko redaka, samo da nas nauče koliko odlazak može biti tih, a opet zauvijek promijeniti srce. Ljepota života nikada nije bila u njegovoj duljini, nego u dubini traga koji ostavlja u nama. I premda ne možemo birati sve što će nam se dogoditi, jedini smo pisci načina na koji će naša priča biti ispričana.
Ono što je prošlo više ne postoji. Jučerašnje boli, pogrešni koraci i neizgovorene riječi tek su odjeci koji još lutaju hodnicima našega uma. Prošlost je knjiga čije su korice odavno zatvorene. Nijednu njezinu rečenicu više nije moguće prepraviti. Zašto onda dopuštamo sjenama da nam iznova oduzimaju mir? Zašto vodimo bitke koje su završile prije mnogo vremena?
Ponekad je najveća hrabrost jednostavno okrenuti stranicu i dopustiti jučerašnjem danu da mirno počiva ondje gdje mu je mjesto.
Ni sutrašnjica nije ništa stvarnija. Ona je prazno platno koje još nije dodirnula nijedna boja, tišina koja još nije rodila prvi ton. Strah od budućnosti često je samo vješt pripovjedač našega uma. On od sjena stvara čudovišta, od nepoznatoga gradi tamnice, zaboravljajući da se većina njegovih priča nikada ne ostvari.
Sutra možda donese oluju. Ali jednako tako može donijeti izlazak sunca kakav još niste vidjeli, ruku koja će pronaći vašu, riječ koja će izliječiti ono što je dugo boljelo ili radost koju danas ne možete ni zamisliti. Ne trošite svjetlost svoje svijeće na tame koje još nisu stigle. Kada sutra postane danas, u sebi ćete pronaći snagu koju sada možda još ne prepoznajete. Tako je uvijek bilo.
Sve što ste ikada voljeli, svaka suza koju ste isplakali, svaki gubitak koji vas je preoblikovao i svaki san koji vas je vodio, sabrani su u ovoj jedinoj sekundi. U vama istodobno teče izvor i ušće, početak i kraj. Vi niste biće rastrgano između prošlosti i budućnosti; vi ste rijeka koja postoji samo dok teče.
Zato ne odgađajte život za neko savršenije proljeće. Takvo proljeće ne postoji. Savršen trenutak ne skriva se iza sljedećega dana ni iza neke sretnije budućnosti. On je ovdje, krhak poput kapi rose koja blista prije nego što nestane.
Ako nekoga volite, recite to danas. Riječi ljubavi nisu stvorene da šute. Ako nosite teret koji vas već dugo pritišće, oprostite – drugima, ali ponajprije sebi. Neke okove nitko drugi ne može skinuti osim vas.
I kada večeras sklopite oči, neka vas ne uspava pomisao na to koliko će stranica imati vaša knjiga. To nikada nije bilo najvažnije. Važno je jedino da svaka stranica nosi trag istinskoga življenja, da nijedna ljubav ne ostane neizrečena, nijedan zagrljaj uskraćen, nijedan izlazak sunca nezamijećen.
Jer život se ne mjeri godinama, nego trenutcima u kojima smo bili potpuno prisutni.
A tada, dok se java polako prelijeva u san i dok posljednja misao utihne u tišini svemira, granica između vas i beskraja počinje se topiti. Zvijezde više nisu iznad vas; one svijetle i u vama. Ostaje samo dah – tih, nevidljiv i vječan – isti onaj dah koji je na početku noći povezivao vaše srce sa svijetom.
I možda je upravo u tome najveća tajna postojanja: niste tek kap izgubljena u oceanu vremena.
Vi ste ocean koji se, makar na jedan prolazan trenutak, usudio postati kap.
____________________
Plejada pamti - Maja Šiprak