SORDINO
U praskozorju nečujnih svjetova, dok magličasti obrisi ljudskih bitnosti lebde na granici sna i jave, postoje rijetki, gotovo nevidljivi putnici koji nose svhetlo u grudima.
Oni ne gledaju površinu, oni svijet promatraju unutarnjim očima, prodirući onkraj bučnih kulisa svakodnevice.
Vjerovati se može samo onome tko umije razgrnuti teške zavjese ljudskih maski i u tišini prepoznati istinsko biće koje u nama drhturi.
Jer, lako je primijetiti sunčani sjaj na licu, ali samo rijetki vide suzu što se skriva u sjeni usana.
Tuga iza osmijeha tihu jecajnu melodiju pjeva onome tko zna slušati srcem, pretvarajući krhki zanos u nježnu, suosjećajnu prisutnost.
Ta je tuga zapravo zatomljeni jauk zvijezde padalice koja se, dok gori, nada da će je netko primijetiti prije nego što dotakne tlo.
Isto tako, iza gromoglasnih bura gnjeva i plamena bjesa, u središtima ljudskih oluja, spava neizreciva, ranjiva ljubav.
Taj gnjev tek je štit od stakla, krhka varka satkana od straha da bi darovano srce moglo biti vraćeno s ožiljcima.
Onaj tko uspije vidjeti tu skrivenu toplinu ispod užarene kore bijesa, posjeduje ključ tajnih odaja duše.
Konačno, postoji i ona najdublja, skupljena šutnja koja kao teški baršun pokriva rane i neizrečene molitve.
Svrha te šutanje nije praznina, ona je ocean bez obala u čijim dubinama tiho pulsiraju tajne vječnosti.
Vjeruj stoga samo onome tko u toj teškoj, zgunutoj tišini ne čuje odsutnost riječi, nego prepozna najglasniju simfoniju tvojih neispričanih čežnji.
A kada se krug prekinutih svjetova zatvori, u onom trenu kada se magla ponovno spusti nad usnule pragove vremena, ostat će sjena onoga koji je znao vidjeti, nestajući u nepovratnom eteru, poput akorda što se gasi u bezdanu, ostavljajući za sobom tek titraj vječnoga eha.
---
Zapisi na rubu loma - Maja Šiprak