SOBA S POGLEDOM NA SUTRA
Postoji u meni neka stara, prašnjava ladica u koju odlažem lica koja više ne prepoznajem na ulici.
Svijet je oduvijek bio sastavljen od krhotina onoga što smo propustili izgovoriti, od soba u kojima smo predugo boravili sami, čekajući da netko pokuca ne na vrata, već na samu srž našeg postojanja.
Ako me ljubav ikada ponovo pronađe, ne želim da dođe kao oluja ili kao glasni trijumf.
Neka dođe tiho, poput prašine koja se taloži na policama s knjigama, neprimjetno, a ipak prisutno.
Neka mi Svemir pošalje nekoga tko na ljubav gleda jednako duboko kao i ja – ne kao na stanicu kroz koju se prolazi, već kao na pejzaž koji se uči napamet, sa svim njegovim naborima, sjenama i utihnulim poljima.
Tražim nekoga koga iskreno zanimaju one sitne, nebitne stvari koje čine moju svakodnevicu: miris kave u rano jutro, strah koji me obuzme kad vjetar prejako zalupi prozorom, tišina koja ostaje iza nepročitanih pisama.
Žudim za onom nježnosti koja nije samo pokret ruke, već stanje duha. Netko tko je pažljiv prema mojim tišinama, tko je otvoren poput starog dnevnika i posvećen poput molitve koju izgovaramo u sebi.
U svijetu koji se stalno kida i bježi, želim nekoga tko bira ostati. Nekoga tko mi pruža osjećaj doma koji se gradi u pogledu, u sigurnosti dlana koji ne pušta, u treptaju oka, i koji taj isti osjećaj, tu istu mirnu luku, pronalazi u meni, kao da smo se oduvijek poznavali u nekim drugim životima, u nekim drugim gradovima kojih se više ne sjećamo.
Sve je to, na kraju, samo šapat u ogledalu.
Jer ljubav je tajna koja se ne rješava, ona je samo odjek u praznom hodniku vremena.
Vidim nas kako sjedimo na rubu horizonta, tamo gdje se nebo pretvara u more, a riječi u sol.
Onaj tko dolazi, nosi ključ koji ne otvara bravu, već samu prazninu u kojoj se zvijezde napokon počinju smijati.
Mi smo samo dvije sjene koje traže svoj pravi izvor svjetla, dok se noć polako pretvara u vječno, srebrno možda.
______
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ Maja Šiprak