Sjene tuđih nemira
U trenutku kada se oštrica tuđe riječi ili djela zasiječe duboko u tvoje biće, nemoj uzvraćati istom mjerom.
Umjesto gnjeva, ponudi im samo tišinu i pitanje koje odzvanja prazninom njihova vlastita ponora:
Je li ti sada lakše?
Osjećaš li u grudima barem mrvu olakšanja nakon što si ugasio tuđe svjetlo?
Ima li tvoj dah odjednom više smisla?
Pogledaj te i takve osobe u oči — ne s mržnjom, već s bolnom spoznajom — pa se jednostavno okreni i otiđi.
Neka tvoj korak ne nosi težinu njihove tmine.
Čudna je i mračna ta klica usađena u pukotinama ljudske duše.
Kada je čovjek nezadovoljan vlastitim postojanjem, kada mu u vlastitim odajama vlada mrak, javlja se neobjašnjiva, gotovo demonska potreba da poruši i tuđe hramove sreće, dvoličnim izjavama, sarkastičnim primjedbama, uzdizanjem sebe i svojeg zivota, kroz neumijeće slusanja sugovornika.
Suprotno tome, duša koja je spoznala vlastitu svjetlost ne zna za granice, ona se prelijeva, natapajući sve oko sebe toplinom i bezuvjetnim mirom.
Sretan čovjek ne stvara rane, on ih iscjeljuje.
Zato, svaki put kada osjetiš dodir tuđe zlobe, znaj da te nije dotaknula snaga, već duboki, teški umor.
Nad tobom se zaoravo iskaljuje duša preplašena od vlastitog života, izblagovana sumnjama, netko tko je davno izgubio kompas i zaboravio svrhu svoga hoda pod zvijezdama.
Tvoja će rana, ma koliko duboka bila, s vremenom zacijeliti.
Bol će otjecati poput rijeke nakon oluje, ostavljajući iza sebe mirnu obalu.
No, tmina u onome tko ju je posijao neće nestati sama od sebe, ona ostaje kao vječni uteg, sve dok sam ne skupi hrabrosti za vlastito preobraženje.
A dok ti zalječuješ svoje ožiljke, tajanstvena tkalja svemira tiho prede nevidljive niti. Jer svaka zadana bol i svaka prešućena suza ostavljaju odjek u beskraju, kao bezvučni uzdah u noći koji čeka trenutak da se pretvori u svjetlost ili potone u još dublji zaborav.
Svaka sličnost s onim tko se pronađe u tekstu je slučajna /pametnom dovoljno/.