SJENA NA SREBRNOJ VODI
U bezvremenu, tamo gdje se spajaju prošlost i budućnost, tinja jedna tiha, vječna vatra.
Ta vatra nije od ovoga svijeta, već od sjećanja, od nedovršenih razgovora i propuštenih prilika koje lebde u eteru.
To je mjesto gdje se duše susreću kad skinu svoje zemaljske maske, ogoljene i ranjive pred istinom.
I u tom svetom miru, u tišini koja grmi, čujem korake.
To su tvoji koraci, teški od tereta koji si nosio predugo.
Ti koraci odjekuju kroz prostranstva tvoga srca, kroz labirinte kajanja koje si sam sagradio, ciglu po ciglu, svakom riječju koju nisi izgovorio i svakim pogledom koji si skrenuo.
Ti si taj koji dolazi, tvoja sjena duga je na srebrnoj vodi, voda koja odražava sve naše nade i naše strahove.
Tvoje su oči postale ogledalo tvoga unutrašnjeg svijeta, svijeta u kojem dominira samo jedna spoznaja, jedna gorka i neumoljiva istina.
Dugo si se sklanjao od svoje oholosti, od svog straha da budeš ranjiv.
Svaki tvoj korak prema meni je korak prema samome sebi, prema tom skrivenom kutku tvoga bića gdje još uvijek tinja žar naše ljubavi.
I sada, dok stojiš preda mnom, osjećam kako se lome tvoje obrane, kako se topi tvoj ponos pod snagom tvoje boli.
Tvoj je glas samo šapat, ali u njemu je sadržana sva težina tvoga postojanja.
Ti kažeš: „Niko me nije volio tako kao ti.“
I u tom trenutku, cijeli se svemir zaustavlja.
To nije pobjeda, već je tužna potvrda onoga što smo oboje znali, ali što si ti tako očajnički pokušavao poreći.
Moje srce u kojem si nekada boravio, ne reagira gnjevom ili ogorčenošću.
Umjesto toga, osjećam samo duboku, iskonsku tugu.
Sada je samo pustoš, zemlja opustošena tvojim odsustvom.
Ja te gledam, i u mojim očima vidiš odraz tvoje boli, ali i moju vlastitu.
I ja ti samo kažem, polako, svakom riječju koja je poput suze koja pada na tlo: „A ja ću ti samo reći da me niko nije rastužio toliko kao ti.“
I u tom trenutku, krug se zatvara. Naše su boli jednake, naše su sjene iste.
Mi smo dvije polovice iste vječne tmine, sjedinjene u svojoj samoći. I dok se tvoja sjena spaja s mojom, osjećam kako nestajem, kako se stapam s tminom, sve dok više ne preostane ništa osim sjećanja na jednu ljubav koja je bila prevelika da bi se održala, i jedne tuge koja je bila prevelika da bi se zaboravila.
Sjena na srebrnoj vodi nestaje, ali u bezvremenu, tamo gdje se spajaju prošlost i budućnost, tinja još uvijek jedna tiha, vječna vatra. Ta vatra više nije sjećanje, već je spoznaja da smo mi bili samo jedno, a da je to jedno bilo i naša sreća i naša nesreća, naša ljubav i naša tuga.
I u tom svetom miru, u tišini koja grmi, čujem tvoje korake, tihe i lagane, kako odlaze u vječnost.
----
Zapis na rubu loma Maja Šiprak