Sjena i svjetlost
Sjena ne postoji da bi ugasila svjetlost, već da bi joj dala oblik.
Ljudsko iskustvo rijetko se odvija u čistim tonovima.
Sreća je bljesak, odnosno trenutak spoznaje koji izmiče ako ga nemamo s čime usporediti.
Da bi čovjek prepoznao toplinu Sunca, mora najprije osjetiti hladnoću noći.
Tuga nije prepreka na putu prema sreći; ona je njezin skriveni preduvjet.
Ona djeluje poput tihe vatre koja sagorijeva površnost i ogoljuje bit bića.
U trenucima kad nas dotakne sjeta, unutrašnji pejzaž postaje jasan.
Sjena na duši ne donosi mrak, već dubinu.
Bez te dubine, radost ostaje samo površinski šum, plitak i zaboravljen.
Učimo prepoznavati svjetlost tek kada spoznamo prazninu.
Tuga nas uči mjeri.
Ona je uteg na klatnu života koji omogućuje da se zamah prema radosti uopće dogodi.
Kada obuhvatimo oba pola i prazninu i puninu — prestajemo se bojati prolaznosti. Prepoznajemo da je sreća upravo taj trenutak kada se sjena povuče, makar na tren.
Prihvatiti tugu ne znači predati se porazu, već pristati na cjelovitost. Tek tada, na granici između svjetla i mraka, možemo osjetiti što znači biti živ.