SJENA
Zidovi dišu umorom.
Koraci u praznoj sobi ne odjekuju već tonu u sag koji guta vrijeme. Svako svitanje donosi istu svjetlost, blijedu i lišenu topline, poput sunca koje je zaboravilo zapaliti vlastitu vatru.
Ljubav bez ljubavi nalik je izvoru koji je presušio, a ipak zadržao oblik korita.
Ruke se pružaju kroz maglu, tražeći obris, dodirujući tek hladan zrak. Pogledi se susreću kao dvije sjene na zidu, blizu a beskrajno tuđe, bez težine i bez glasa.
Riječi su postale suvišne, oružje koje je davno otupjelo.
Sve što je preostalo, izrečeno je tišinom.
Ona nije praznina, ona je prenapučena neizgovorenim.
Čovjek hoda tim rubom, noseći u prsima sat koji kuca unazad.
Na koncu, tuga prelazi u obred.
Patnja gubi ljudsko lice i postaje kozmičko strujanje koje prožima tlo. Možda život i nije stvoren da bude posjedovan, već tek odsanjan u prolazu.
U najdubljem mraku, gdje se briše granica između bitka i ništavila, duša prestaje tražiti odjek.
Tamo, u nultoj točki postojanja, tišina se rastače u praizvor.
Čovjek se više ne utapa u praznini već postaje prostor u kojem se svemir, kroz vlastiti nestanak, napokon sjeća sebe.
___________Sve je rečeno tišinom - Maja Šiprak