Sjećanje
Duša se ne umara od života.
Umara se
od čvorova
što smo ih vezali
za njezina krila,
misleći
da će ljubav
duže trajati
ako postane teret.
Nosimo tuđe
poglede
kao vlastite oči,
tuđe tišine
kao svoje molitve,
dok srce,
poput rijeke,
zaboravlja
kamo je krenulo.
A rijeka zna.
Ne traži
obalu,
nego more.
Ne traži
sigurnost,
nego beskraj.
Zato je umor
tek njezin tihi zov
da skinemo kamenje
s vlastite svjetlosti,
da razvežemo
posljednji čvor
između sebe
i neba.
Jer ništa ne
iscjeljuje
kao ono
što napokon otpustimo.
I kad
nestane
sve što nismo bili,
duša se ne vraća kući.
Ona se sjeti
da iz kuće
nikada nije ni otišla.
Tada kap
rose
više ne odražava svemir.
Ona postaje
njegovo najtiše srce.