SIDRIŠTA DUŠE
Postoje susreti koji su tek treptaj oka, odnosno kovanica bačena u fontanu zaborava.
To su trenuci u kojima nas nečija riječ, izbrušena poput dragulja ili meka poput baršuna, prisili da zastanemo.
Zbog lijepe se riječi zastane jer zasja kao bljesak u sivoj svakodnevici koja na tren zaustavi strujanje vremena.
Ljepota riječi je pozivnica, miris cvijeta koji nas mami da priđemo bliže, no ona sama po sebi nema korijenje u našem trajanju.
Neke su sobe samo prolazne, pune eha tuđih rečenica.
No, postoje one tihe, duboke unutrašnjosti duše zbog kojih se ne samo zastaje, već se ostaje.
Ostati znači pustiti sidro u nečijoj prisutnosti.
Pristanak je to na dijeljenje tišine koja više nije praznina, već prostor ispunjen razumijevanjem bez suvišnih vokala.
... u mramoru tvoga glasa tražim obrise nekog davnog ljetovanja,
tamo gdje su riječi samo pijesak što nam klizi kroz prste,
dok tvoja bit, nevidljiva nit od svile i čelika,
veže moje korake za tvoj prag...
Ljepota duše je u načinu na koji netko nosi svoje ožiljke, u onoj suptilnoj arhitekturi empatije koja se gradi godinama.
Kad sretnemo takvu dušu, osjećamo se kao da smo se vratili kući u grad u koji smo oduvijek pripadali.
To je taj paradoks pripadanja – prepoznavanje nečeg iskonskog u drugome što nas prisiljava da odložimo svoje putne torbe i prestanemo tražiti dalje.
Riječ nas je samo usporila, ali nas je duša udomila.
Zadržati se uz nekoga je čin prepoznavanja.
Čin prihvaćanja.
Kao u starim crno-bijelim filmovima ili izblijedjelim pismima, osjećamo težinu tuđeg postojanja koja postaje naša vlastita gravitacija.
To je duga šetnja kroz hodnike sjećanja gdje se ogledala ne lome, već zrcale istinu koju smo se bojali izgovoriti.
Ljepota koja nas zadržava u mraku postaje svjetionik.
I na kraju svih priča o ljubavi i pripadanju, ostaje polumrak u kojem se granice između Ja i Ti brišu u mekom tkanju zajedničke povijesti.
Čovjek se pita, dok se sjene produžuju na zidu, jesmo li ikada doista otišli ili smo oduvijek bili tu, čekajući da nas netko oslovi pravim imenom.
Možda je ljepota duše upravo u tom nedorečenom obećanju, u onom što ostaje između redaka, u nadi koja ne vrišti, već tinja kao žar pod pepelom, čekajući jutro koje se tek sluti u mirisu daleke kiše...
Negdje na rubu horizonta, gdje se spajaju nebo i more, spava odgovor koji nam zapravo i nije potreban dok god imamo kome pripadati.
______________
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ - Maja Šiprak