ŠAPUTANJE NA OBALI NEPOVRATA
Vrijeme je neumoljivi tkalac koji niti vuče unatrag.
Stojimo na rubu pjene, gledajući u beskrajno plavetnilo koje je progutalo naša jučerašnja sidra, svjesni gorke, a opet oslobađajuće istine - nemoguće je preplivati ocean prošlosti i ponovno izmisliti njegov izvor.
Naš je početak isklesan u kamenu koji je već utonuo u dubine.
Tamo leže rane, pogrešni koraci i nedorečene riječi, zarobljene u jantaru onoga što je nekada bilo.
Pokušaj da se vratimo i prepravimo prve retke vlastite priče tek je uzaludan lov na sjene, čežnja za vjetrom koji je davno prestao puhati.
Ali u tom mirenju s neminovnim ne leži poraz, već tihi trijumf ljudskoga duha.
Ako u ovome trenutku, dok valovi zapljuskuju umorna stopala, odlučimo podići pogled i zakoračiti naprijed, tkivo stvarnosti počinje se mijenjati.
Sadašnjost je jedino utočište gdje se rađa čarolija stvaranja. Svaki udisaj donosi novu priliku da se pero umoči u tintu namjere i snage. Mi nemamo moć nad korijenom, ali posjedujemo potpunu slobodu nad krošnjom koja tek treba posegnuti prema zvijezdama. Početi sada znači oteti sudbinu iz ruku slučaja i vlastitim je rukama preoblikovati u remek-djelo.
Kada se večernja magla spusti nad nemirno more, a granica između neba i vode postane nevidljiva, shvaćamo da svršetak nije unaprijed zapisan u zvijezdama.
On čeka u tami, poput nevidljivog kormilara koji sluša šapat naših sadašnjih odluka. Dok se obzor polako gasi u purpuru, u daljini se budi tajanstveni svjetionik — neotkriveni svršetak koji tek čeka da bude obasjan našim hrabrim, novim korakom u nepoznato.
-------
Zapis na rubu loma /STOME TIŠINE/ Maja Šiprak